Digitalizirali smo dvije požutjele stranice časopisa Globus, koji je u Zagrebu izlazio u drugoj polovici pedesetih i prvoj šezdesetih godina prošloga stoljeća. Legendarni lutajući reporter Gerhard Ledić lutao je dolinom Neretve i zaustavio se u Vidu. U broju 18 od 1. studenoga 1959. izašla je njegova fotoreportaža. Časopis nam je ustupio Mario Talajić.


  SLUČAJNI SUSRETI OBJEKTIVA-LUTALICE

Narona je nekoć bio velik grad. To se donekle može zaključiti i po veličini ovih kamenih blokova, bogato ukrašenih ornamentima, koji su ugrađeni u dvorište i zid staje braće Plećaš u Vidu. Stručnjaci pretpostavljaju, da se na ovom istom mjestu nalazio i dio foruma starog rimskog građa. Naime, zidovi staje počivaju na temeljima antiknih građevina. Vjerojatno su ti kameni blokovi pripadali nekoj palači na forumu, jer su iskopani blizu mjesta, gdje se i sada nalaze. Nedaleko od ove staje arheolog Ivan Maravić iz Splita otkrio je dva mozaika.

Osobito vrijedni spomenici iz rimskog doba mogu se vidjeti u dvorištu seljaka Ike Talajića u Metkoviću, koji ih je pronašao na svojoj njivi, udaljenoj oko tri kilometra od sela Vida. To govori, da se rimski grad prostirao na prilično velikoj površini. U dvorištu toga seljaka ima odlomaka velikih stupova, ostataka rimske uljare, glava kamenog lava i još drugih fragmenata. »Mnogo toga ima još na mojoj njivi, ali sve to he mogu iskopati« — kaže Iko Talajić, napominjući uz to, da će stručnjake rado dovesti do nalazišta interesantnih iskopina na svojoj njivi.

Mrtvi

grad

u živom

selu

 

 

Kada posjetite selo Vid, koje se smjestilo na ostacima potonulog rimskog grada, čini vam se, da ste u nekom neobičnom muzeju, jedinstvenom u Jugoslaviji

 

 

JEDNO SELO u Jugoslaviji čeka da bude proglašeno muzejom. To je selo Vid, nedaleko od Metkovića, koje se sa svojim stanovnicima i kućama smjestilo na rubu prostrane močvare, na donjem toku najveće hercegovačke rijeke Neretve. Selo je sagra-đeno na mjestu, gdje je nekada bujao i cvao rimski grad Narona. Toga antiknog naselja više nema: nestalo je prije 1300 godina, a njegov najveći dio progutala je močvara! Međutim, ne treba biti stručnjak, pa da se pronađu ostaci i sakupe podaci o potonulom gradu u sadašnjem

carstvu vode, gliba i šaša. Dovoljno je samo malo pro-krstariti baruštinama i prošetati selom, pa da se uoče stotine sitnih i krupnih detalja, koji pokazuju, da je ovdje bio veliki rimski grad.

Gotovo sve kuće u Vidu sagrađene su od ostataka rimskih spomenika, a mnoge počivaju na temeljima starih građevina. U zidove kuća ugrađeni su brojni fragmenti: ornamenti, nadgrobni spome-nici, ulomci ploča s natpisima, dijelovi kipova. Samo u jednu zgradu u selu, u kulu (nastavak na dnu druge stranice)

 


 

Neznanje i nepažnja uništili su već mnogo vrijednih spomenika u Vidu. Kao nosač na vratima jedne stajske zgrade u selu služi ova kamena ploča. Onaj, koji ju je našao, jednostavno ju je prepilio. Možda bi baš ta kamena ploča s bogatom ornamentikom i opširnim natpisom mogla unijeti malo više svijetla u inače prilično nepoznatu prošlost Narone. Naime još se ne zna, koliki je mogao biti ovaj grad, koji je prije trinaest vijekova utonuo u dubine neretvanske močvare.

Zidovi seoskih kuća puni su ovakvih ugrađenih rimskih spomenika (lijevo). Samo na jednoj zgradi u selu može se vidjeti oko 50 uzidanih fragmenata! Tek poslije rata počela se zaštiti spomenika u Vidu posvećivati veća pažnja. Tada je osnovana i mala seoska muzejska zbirka, u koju seljaci sada donose sve što pronalaze u močvari i na njivama. Katkada u zbirku zaluta i koja pošiljka bundeva (sredina). Na ulazu u selo nalazi se ovaj kamen. Po ukrasu je lako ustanoviti, da je to bio vijenac na nekoj rimskoj građevini, možda na kojoj palači na forumu. Sada se na tom zaboravljenom odlomku spomenika igraju seoska djeca, iako bi mu mjesto već davno bilo u kojem muzeju. Bilo bi zaista potrebno, da arheolozi češće zalutaju u ovaj naš kraj, koji je i do danas ostao uglavnom neistražen.

Krste Erešova, ugrađeno je pedesetak spomenika. Neki su pak uzidani u gospodarske zgrade, u staje i ograde dvorišta, a leže i po seoskim putovima. Na prvi pogled selo se čini kao neobični muzej pod otvorenim nebom, u kojemu nema vitrina ni brižljivo uređenih lapidarija.

— Ima toga kod nas, ako baš hoćete, na vagone! — rekao je domaćin Ivan Matić, kad se naš reporter čudio odakle to kamenje. — Kada oremo i kopamo — nastavio je — često plug

pred nas izbaci koji takav kamen, a nađe se i novčića, stakla, crepovlja, cigle i šta ti ja sve ne znam još.

 

U selu se i dandanas mogu vidjeti sačuvani bedemi rimskih utvrda, a pod glavnom seoskom cestom pronađena su dva veoma lijepa, šarena mozaika. Treba poći i u močvaru, pa da čovjek bude još više impresioniran onim što vidi u Vidu i u njegovoj okolici. U vodi se, naime, naziru temelji zgrada, iz gliba vire veliki kameni sarkofazi, a

 

među šašom može se naći i starih amfora.

Sudeći po položaju i ostacima spomenika, Narona je bila velik i prostran rimski grad. Stručnjaci su ustanovili, da se počeo razvijati još prije naše ere, a da je propao tamo negdje u VI. stoljeću. Čitavo ovo područje je premalo istraženo, pa se još ne mogu dati precizne granice nekadašnjeg ljudskog naselja, niti odrediti broj njegovih stanovnika. Čni se, da arheolozi rijetko zalutaju u ovaj kraj. Evo, što o tome

 

kaže arheolog Ivan Maravić — iz Splita.

 

— Arheološki muzej u Splitu, na području kojega se nalazi Narona, ima u planu, da sistematski istraži ovo nalazište, ali, nažalost, nedostaju potrebna sredstva. Do sada inače nije bilo opsežnijih istraživanja i iskapanja u Vidu; pogotovu je slabo istražena močvara, gdje u blatu sigurno ima vrijednih ostataka. Poslije rata bilo je manjih iskapanja u Vidu i tom prilikom smo pronašli vrijedne spomenike,

 

među kojima i mozaike...

 

Dok su prije spomenici u ovome kraju propadali, sada je briga za ostatke Narone nešto veća. U selu je osnovana muzejska zbirka, u kojoj se čuvaju svi vredniji spomenici. Seljaci su napokon uvidjeli vrijednost tih spomenika, vezanih za prošlost svoga kraja, pa sve što pronađu u močvari i na svojim njivama donose u svoj mali seoski muzej.

 

 

Tekst i snimke: G. LEDlĆ