879

Nije namijenjeno rješavanju problema kao što su:

- problematično ponašanje pojedinaca, nesporazumi sa
  susjedima i/ili bilo kojom skupinom ljudi

- bilo kakva hitna intervencija (poplava u stanu i sl.)

- psi koji ometaju lavežom ili nisu na uzici ili nemaju brnjicu

- požari, zagađenja zraka i vode

- buka

- prijedlozi za postavljanje novih posuda za otpad, novih
  rasvjetnih tijela, semafora i slično

- žalbe na rad gradskih tijela ili bilo kojih tijela javne uprave

- bespravna gradnja

- divljanje po cestama, konzumiranje droga, javna opijanja,
  nasilje nad životinjama, preprodaja i sl.

Za to postoje nadležna tijela kojima se uvijek možete obratiti.

SLUŽBENA STRANICA

POGLEDAJTE

POPIS ULICA

GRAD METKOVIĆ

TISAK

OSMRTNICE

21.8.2019.
Šćepo Matić
pok. Stanka
1955. - 2019.
Šćepo Matić
21.8.2019.
Andreja Sršen
supruga Rolanda-Regana, rođ. Salacan
1974. - 2019.
Andreja Sršen
21.8.2019.
Filip Ereš
pok. Nikole
1952. - 2019.
Filip Ereš

KONTAKT

intervju

YOKO NISHII OTKRIVA NAM DORU PEJAČEVIĆ
IZ JAPANA

Metković, 2. listopada 2015.

Prošli tjedan u Metkoviću je gostovala japanska pijanistica Yoko Nishii, koja je u krcatoj Galeriji GKS-a održala solistički koncert. Posebno je zanimljivo da su se na njezinome repertoaru našla djela hrvatske skladateljice Dore Pejačević, čiji se rad toliko dojmio Yoko da je početkom ove godine u Japanu izdala dvostruki CD s Dorinim cjelokupnim klavirskim opusom. To u svijetu do sada nitko nije napravio, a ovoga je rujna Yoko po Hrvatskoj održala 11 koncerata te tako i Hrvatima otkrivala njihovu skladateljicu. Sve to bilo je povodom da je zamolimo za intervju, i to na hrvatskome jeziku.

Počeli ste svirati s četiri godine. Kako je došlo do toga?

Ne sjećam se. Bila sam premala da bih se toga jasno sjećala, ali po bilješkama u notama znam da sam tada imala četiri  godine. Ipak, kada vidim te note onda se sjetim da sam to nekada svirala.

Jeste li doma imali klavir?

U to vrijeme smo imali samo pijanino. Ja imama dva starija  brata, oni su također svirali klavir. Jedan brat od mene  je stariji  pet, a drugi deset godina. Kada bi oni vježbali i svirali ja bih im se pridružila i kao djevojčica se igrala s pijaninom. Tako sam igrajući se upoznala i zavoljela klavir. Kada sam imala sedam godina, moj stariji brat slavio je 17.  rođendan i tada je zamolio naše roditelje da kupe pravi klavir. Tako sam imala sreću da kao djevojčica od sedam godina počnem svirati pravi klavir.

 

Jeste li tada već pohađali Glazbenu školu?

Kod nas u Japanu drukčiji je sustav glazbenoga školovanja nego ovdje u Hrvatskoj. U Japanu baš nema puno državnih glazbenih škola, ima ih samo nekoliko pa sam ja pohađala privatne satove.

Do kada ste  živjeli u Iseu?

Ja sam se rodila u Iseu i njemu sam živjela do 18. godine, do odlaska na Sveučilište Keio u Tokiju. To je poznato privatno sveučilište na kojemu sam studirala francuski jezik i književnost i nakon četiri godine diplomirala.

Cijelo ste vrijeme svirali klavir?

Da, paralelno.

Kako ste se nakon toga našli u Hrvatskoj?

Kada sam diplomirala francuski jezik i književnost mislila sam otići negdje u Francusku i nastaviti glazbeno školovanje, ali slučajno sam pročitala članak u glazbenome časopisu o natječaju za stipendije koje daje Visoka glazbena škola Ino Mirković u Lovranu. Ono što je pisalo u natječaju bilo je jako lijepo. Pobjednik  audicije imati će plaćeno  školovanje, smještaj i hranu. To je bilo za magisterij od dvije godine. Morala sam brzo odlučiti, oglas sam pročitala u srijedu ili četvrtak, a audicija je bila u nedjelju. Svirala sam na audiciji i prošla.

Što su rekli roditelji?

Kada sam saznala da sam prošla nisam odmah rekla roditeljima. Čak nisam znala točno gdje se nalazi Hrvatska, skoro ništa nisam znala o Hrvatskoj, samo opće podatke o Balkanu,  Jugoslaviji… Kada sam javila mami da idem u Hrvatsku ona je iznenađeno pitala: „Gdje ti je to?“ Moj tata bio je profesor svjetske povijesti u gimnaziji tako da on je znao dosta toga o Hrvatskoj, a mama, kao i ja, baš ništa nije znala.

I došli ste u Lovran, kako ste doživjeli Lovran i Hrvatsku, novi svijet?

Moji prvi dojmovi prije Lovrana bili su kada sam sletjela na zagrebački aerodrom. Bio je to određeni kulturološki šok i veliko iznenađenje, iako je toga bilo već u i Frankfurtu, gdje sam trebala  sačekati avion za Zagreb. Vi svi govorite jako glasno, svi govore kao da se svađaju, tako mi je izgledalo. Kad sam stigla nisam znala ni riječi hrvatskoga, a svi oko mene govore glasno kao da se svađaju. Malo me je bilo i strah. Netko iz Akademije me je pričekao na aerodromu i odveo u Lovran. Ja nisam skoro ništa znala, gdje idem, gdje ću spavati i boraviti. Kad sam stigla u Lovran imala sam jako malo informacija o tome gdje sam.

Koliko je bilo mladih glazbenika s vama na Akademiji. Je li bilo stipendista uz drugih zemalja?

Ta je stipendija bila samo za Japan! Japan je poslije rata Hrvatskoj donirao stotinjak klavira pa je dekan Akademije Ino Mirković odlučio u znak zahvalnosti stipendirati mlade japanske glazbenike. Uz mene, tu je stipendiju dobila još jedna solo pjevačica iz Japana jer drugi nisu prošli na audiciji. I druge je godine je bilo audicija, ali sam čula da nitko nije položio.

Dok sam bila u Lovranu bilo je dosta mladih glazbenika. Neki studenti došli su iz Armenije, Nizozemske, Australije itd. Bilo mi je jako lijepo surađivati s flautistima iz Pariza. Iz Moskve su nam stalno dolazili profesori i asistenti. U to vrijeme Akademija se nalazila u jako lijepoj Vili Frappart. Baš mi je bilo lijepo studirati tamo.

U Lovranu imaju poznate marune.

Da, da, toga se uvijek sjetim – maruna i puno festivala. Festival trešanja, šparoga, maruna…

Je li hrvatski jezik težak?

Težak je, ja bih ga još učila ali ne stignem, gramatiku baš ne znam dobro.

Dobro govorite hrvatski.

Hvala vam, ali ja ne stignem vježbati jezik jer moram vježbati klavir. Jezik sada učim  razgovarajući s ljudima. Znala bih ga još bolje da imam vremena, ali kad pričam i pišem u isto vrijeme baš mi i ne ide. Gramatika mi je problem, još uvijek ima puno stvari koje mi nisu jasne.

Sada ste profesorica u Japanu?

Da, na Glazbenoj akademiji Aichi. U Japanu imamo samo četiri državne glazbene akademije: u Tokiju, Kyotou, Aichiju, gdje ja radim, i u Okinawi, ali ima puno privatnih akademija. Počela sam raditi tek od prošle godine, radim samo jedanput tjedno i imam 14 studenata. Tako taj jedan dan u tjednu radim od jutra do navečer.

Kako ste otkrili Doru Pejačević?

Kad sam tek došla u Hrvatsku ništa nisam znala o Dori, ali kada sam diplomirala 2000. godine počela sam kao poslijediplomska studentica raditi kao asistentica na fakultetu. I onda  mi je jedna studentica  donijela Dorine note. To je bio prvi put kada sam čula za Doru. Stavila sam te note pred sebe i počela svirati i jako mi se svidio njezin rad, zanimljiv je. U gotovo isto vrijeme imala sam priliku pratiti vašu pjevačicu Katju Markotić. Ona je poznata, stalno se bavi hrvatskim skladateljima poput Dore, Livadića i još nekih drugih. Posebno mi se svidio Venedig, to je pjesma na stihove Friedricha Nietzschea, Dora ju je skladala i jako mi se svidjela. Polako sam počela skupljati note, knjige i tako. To je bilo 2000. godine i počela  sam istraživati. Cjelokupan opus za klavir  skupila sam do 2005. godine. Onda sam pomislila da bih to svirala na koncertu i na kraju sam sve to snimila na dvostruki CD.

Godine 2012. uspjela sam održati koncert s cjelokupnim Dorinim opusom u mome gradu Iseu. I onda konačno, prošle godine u prvom mjesecu snimila sam opus na CD, a baš ove godine u veljači izdala sam taj CD.

Sve ste to napravili u Japanu?

Da .

U Japanu je jako popularna jedan hrvatski operni napjev.

Da  pjesma „U boj, u boj“, jako je popularna.

Jeste li je ikada čuli u Japanu prije negoli ste došli u Hrvatsku?

Mislim da nisam, možda sam ju čula, ali nisam znala što je to. U to vrijeme nije bilo Youtubea, ja sam u Hrvatsku došla 1998. Tada nismo imali mobitele i tehnologiju kao sada.

Drugi put ste u Metkoviću?

Ovo mi je treći put. Imala sam koncert 2007. godine, a 2013. bila sam samo u posjetu.

Kako su se dogodila ta dva koncerta u Metkoviću?

Prvi koncert je bio u OŠ Stjepana Radića u sklopu Glazbene scene mladih koju je vodio prof. Jakša Zlatar. Tada sam upoznala prof. Vanju Gabrić i ostali smo stalno u kontaktu.

Je li prof. Vanja predložila koncert kada je čula da ćete doći u Hrvatsku?

Stvarno ne znam čija je ideja bila, ja mislim da sam rekla da ću u rujnu doći u Našice i Vinkovce te da bih došla i u Metković. Ona je pokušavala organizirati ili dogovoriti koncerte u Metkoviću, Sinju,  Splitu itd. Baš joj mnogo zahvaljujem.

Metković za sada ima samo Osnovnu glazbenu školu. Što poručujete metkovskoj djeci koja uče klavir ili koji drugi instrument?

Jako teško pitanje, što poručiti mladima? Meni je sve to izgledalo kao igra. Glazbu gledajte kao igru, učite, igrajte se i uživajte, ako nastavite puno vježbati i raditi na sebi uspjet ćete.

Sve su one Yoko, ali jedna je list-dijete, druga more-dijete treća sunce-dijete…

Želeći ugovoriti intervju s pijanisticom Yoko Nishii obratili smo joj se putem njezina Facebook profila i napisali: „洋子, kada se sutra naspavate htjeli bismo s vama napraviti intervju“. Yoko nam je odgovorila potvrdno i sutra prije intervjua pitali smo je jesmo li dobro napisali njezino ime, zapravo jesmo li preko Google prevoditelja odabrali pravo od više rješenja. Rekla nam je da smo napisali Yoko, ali da se njezino ime ne piše tako, nego ovako 葉子. Ime koje smo mi napisali je Yoko kao kod Yoko Ono, udovice Johna Lennona.

Japansko žensko ime Yoko ima jako puno značenja. Uvijek se isto izgovara, ali različito piše, zapravo različit je prvi znak, kojemu se u pravilu dodaje isti drugi , u samostalnom značenju dijete. Kod Yoko Nishii prvi znak je , što samostalno znači list i čita se ha. Tek u kombinaciji 葉子 (list-dijete) označava jedno od ženskih imena Yoko. Evo još nekih od njih:

 

– sunce-dijete,

洋子 – more-dijete,

楊子 – vrba-dijete…

 

Evo nešto i o prezimenu Nishii. Piše se, također s dva znaka – 西井. Prvi samostalno znači zapad, a drugi bunar. Inače, Japanci prvo pišu prezime pa ime.

Jednostavno, zar ne? Kako li je tek teško bilo Yoko kad je učila hrvatski?