Nije namijenjeno rješavanju problema kao što su:

- problematično ponašanje pojedinaca, nesporazumi sa
  susjedima i/ili bilo kojom skupinom ljudi

- bilo kakva hitna intervencija (poplava u stanu i sl.)

- psi koji ometaju lavežom ili nisu na uzici ili nemaju brnjicu

- požari, zagađenja zraka i vode

- buka

- prijedlozi za postavljanje novih posuda za otpad, novih
  rasvjetnih tijela, semafora i slično

- žalbe na rad gradskih tijela ili bilo kojih tijela javne uprave

- bespravna gradnja

- divljanje po cestama, konzumiranje droga, javna opijanja,
  nasilje nad životinjama, preprodaja i sl.

Za to postoje nadležna tijela kojima se uvijek možete obratiti.

SLUŽBENA STRANICA

POGLEDAJTE

POPIS ULICA

GRAD METKOVIĆ

TISAK

OSMRTNICE

KONTAKT

Dolina Neretve

spasimo dolinu neretve

Kako to rade Talijani

 

tekst iz Metkovskoga vjesnika br. 6 od 21. studenoga 2008.

 

O proglašenju hrvatskoga dijela doline Neretve parkom prirode priča se već dugo. Iz Ministarstva kulture nekoliko puta su dolazile informacije kako je to projekt u koji se sigurno ulazi, ali što se trenutno događa pravih informacija nema. Očito se radi o vrućem krumpiru koji je pred prošlogodišnje parlamentarne izbore stavljen na led. Očekivanja da će se nešto dogoditi tijekom 2008. izgleda da su ponovno pala u vodu jer nam u svibnju slijede lopxkalni izbori. Ipak, prije nekoliko dana učinjen je simboličan, mada znakovit pomak. Hrvatska delegacija, koju su sačinjavali predstavnici Ministarstva te neretvanskih gradova i općina posjetila je Regionalni park prirode Delta (rijeke) Po u Italiji. Grad Metković predstavljao je zamjenik gradonačelnika prof. Mato Mustapić s kojim smo porazgovarali ne tu temu.

 

Kako je došlo do Vašeg odlaska u Italiju?

– Mi smo dobili dopis od Ministarstva kulture RH u kojem je navedeno da se organizira posjet hrvatske delegacije talijanskom Regionalnom parku Delta Po i to u obliku studijskog putovanja. Razlog odlaska u taj park prirode je činjenica da je u tijeku provedba postupka proglašenja Parka prirode Delta Neretve i da to područje po svojim prirodnim i po kulturološkim karakteristikama, a i po prostornom obuhvatu spada u tzv. vrlo složena područja u smislu organizacije i upravljanja prostorom. Nama jedan od najbližih i najsličnijih parkova prirode, koji je organiziran u vrlo urbaniziranom i industrijski vrlo zasićenom prostoru, upravo je Regionalni park Delta Po. Osim što su delte obje rijeke Ramsarska mjesta, između njih ima i neobično puno drugih sličnosti. Obje delte su značajna mrjestilišta cjelokupnog ribljeg fonda Jadranskog mora i obje delte su močvarna područja sa boćatim vodama. Prema tome, odlučeno  je da naša delegacija, sastavljena od predstavnika šest neretvanskih gradova i općina iz doline Neretve, posjetu baš taj park. Općina Pojezerje nije imala svoga predstavnika jer budući Park prirode Delta Neretve ne zahvaća područje te općine.

Tko je sačinjavao delegaciju?

– U ime Ministarstva kulture organizator i vođa delegacije bio je državni tajnik Zoran Šikić, ranije ravnatelj Nacionalnog parka Paklenica, čovjek s ogromnim iskustvom kada je u pitanju zaštita prirode i upravljanje zaštićenim područjima. S njim je bila i njegova tajnica magistrica Maja Popović koja je u tehničkom smislu bila koordinator između domaćina koji rade u parku prirode i ostatka delegacije. Tamo je s tajnicom bio i ravnatelj Državnoga zavoda za zaštitu prirode Davorin Marković i predstavnik Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva.

Od predstavnika jedinica lokalne uprave i samouprave grad Metković sam predstavljao ja kao zamjenik gradonačelnika, Općinu Kula Norinska predstavljao je njihov načelnik Nikola Krstičević, općinu Slivno načelnik Mate Dragobratović te općinu Zažablje načelnik Milenko Glavinić. Pozivu se nisu odazvali predstavnici Grada Opuzena, a predstavnici Grada Ploča su najavili svoj dolazak zasebno, međutim na kraju se iz nekih razloga njihov dolazak zakomplicirao pa smo u zadnji čas saznali da oni neće doći.

Opuzen nije bio zainteresiran?

– Da, oni su odbili sudjelovanje u tom projektu čime su poslali poruku što misle o parku prirode. To ništa ne mijenja jer je donedavno Metković jedini službeno bio za park, no sada se situacija promijenila pa su i ostale općine na tom putu, što znači da je situacija posve sazrela da se proglasi park prirode. Mislim na Kulu Norinsku, Zažablje i Slivno. Prema svim meni dostupnim informacijama čini se da je i grad Ploče također za provedbu projekta, a nedolazak njihova predstavnika u Italiju isključivo je tehničke ili neke slične naravi, a ne znak neslaganja s projektom. U Italiju se nije išlo stoga da se tamo donese odluka o tome hoće li se proglasiti park prirode ili neće, u Italiju se išlo da se upoznamo kako funkcionira jedan takav park prirode.

Kakve se paralele mogu povući između delta rijeka Po i Neretve?

Svakako valja naglasiti jednu razliku koja je na prvi pogled možda nevažna, ali je zapravo u konačnici i te kako bitna, a to je da je područje rijeke Po ogroman prostor koji se prostire kroz dvije talijanske regije. Obuhvaća regiju Emilia-Romagna i regiju Veneto, s tim da je unutar regije Emilia-Romagna regionalni park prirode u nadležnosti dviju provincija i to Ferrara i Ravenna. Talijanski upravni sustav se u velikoj mjeri razlikuje od našeg hrvatskoga pa se to ne može poistovjetiti s našim pojmovima županija, općina ili gradova, ali u pokušaju neke usporedbe, recimo, da bi pojam provincije bio sličan našem pojmu županije. Bitna razlika između onoga što će se dogoditi kod nas u Hrvatskoj, kada je u pitanju proglašenje parka prirode, i onoga kako to funkcionira u Italiji je u tome što će Park prirode Delta Neretve proglasiti i o njemu skrbiti država, bit će državna institucija. Talijanski park, što mu ime govori, je regionalan pa prema tome regija Emilia-Romagna formalno, a u stvarnosti provincije Ferrara i Ravena, skrbe financijski i u svakom drugom pogledu o djelovanju parka prirode kao institucije. To naravno ne znači da je čitava stvar bila prepuštena samo tim provincijama i regijama. Naprotiv, za Park prirode Delta Po inicijativa je došla s državne razine. U samoj pripremnoj fazi, koja je trajala od 1988. do 1996., nije sve išlo baš lako. To je bio proces u kojem su se vodili mnogi razgovori s različitim čimbenicima koji su tamo ostvarivali svoju egzistenciju, imali prava na korištenje prostora. To su bili radnici, ribari, industrijalci itd. Na kraju, to je sve skupa zaživjelo i funkcionira jako dobro.

Ima li još uvijek otpora lokalnoga stanovništva?

– Ima. Devet manjih lokalnih upravnih jedinica nisu ni sada za taj park prirode, Regija Veneto također nije za park prirode. Oni imaju svoje razloge. Primjerice, regija Veneto je protiv iz tri za njih vrlo važna razloga. Prvi je, kako navode predstavnici parka prirode, lov koji je vrlo razvijen pa se bune lovci. Drugi je činjenica da u svom dijelu delte imaju otprilike 1300 uzgajivača školjaka koji se plaše da bi im netko mogao ograničiti djelatnost i treći razlog je  prema mišljenju predstavnika parka najvažniji, a to je da u tom području postoji jedna velika termoelektrana koja radi na teška ulja. Da bi i dalje mogla raditi morala bi promijeniti način rada, odnosno, prebaciti se na ugljen, što je puno kompleksnije, kompliciranije i skuplje pa za sada to nije prošlo. Može se reći da je u smislu prostornoga obuhvata taj talijanski park prirode stvar nekog kompromisa između dviju regija, više provincija i mnoštva općina. Samo park obuhvaća 54 tisuće hektara, a to je neusporedivo više nego što je prostor delte Neretve i u onom dijelu koji pripada Hrvatskoj i u onom u Bosni i Hercegovini koji je već proglašen parkom prirode. Od te površine četiri tisuće hektara obradivog zemljišta su isključene iz samoga parka, jer su to tražile one općine koje su pristale na park, s tim da se to kasnije pokazalo kao bespredmetno.

Što se sve može raditi u tom parku prirode?

– Unutar tih 54 tisuće hektara provode se sljedeće aktivnosti: agrikultura na 22 tisuće hektara, akvakultura na 19 tisuća hektara, lov o kojem ću kasnije reći više i turizam. Sjedište parka prirode nalazi se u gradiću Comacchio koji ima deset tisuća stanovnika i, pazite sad, 650 do 700 tisuća turista godišnje. Gradić ispresijecan kanalima, doduše plitkim oko 70 cm i koji su regulirani i vrlo lijepo uređeni, zapravo je jedno veliko turističko naselje jer gotovo da i nema drugih kapaciteta osim krasnih malih obiteljskih hotela, taverni, kafića, trgovina s proizvodima proizvedenim u parku prirode, dakle, on je potpuno u funkciji turizma. Bitno je napomenuti da je Comacchio prije bio vrlo zapušten, a da je oživio nakon što je postao sjedište parka prirode. Važno je istaknuti i to da je odluka o proglašenju toga područja parkom prirode bila uvjetovana više potrebom da se turistički oživi taj prostor negoli potrebom da se tamo nešto konkretno štiti. Dobrom organizacijom i provedbom čitavog  projekta cilj je  postignut.

Sva područja nisu jednako štićena?

– U području Parka Delta Po postoje dva temeljna tipa zaštite od kojih se prvi tip provodi u tri razine. Prva razina je zona jake ili stroge zaštite, što bi bilo ekvivalent našim rezervatima. Druga razina je provođenje zaštite, a treća je tzv. provedba manje zaštite. To znači da se u nekim dijelovima Parka ne može i ne smije obavljati apsolutno nikakva djelatnost osim one koja je sama po sebi prirodno dopuštena. To su vrlo male, vrlo uske zone šume u kojima žive jeleni, ima čak i medvjeda, dakle životinja koje su nedodirljive. U zoni koja je zaštićena, ili drugoj zoni, primijenjena je uobičajena relativno strogo kontrolirana zaštita protiv bilo kakvih devastacija prirode. U zoni slabije ili male zaštite primjenjuje se zaštita na način da se putem renđera, osoblja koje je zaposleno u parku, a ima ih nekoliko stotina, kontrolira pali li se vatra, baca li se otpad itd.

U parku prirode postoje i područja koja se ne štite?

– U drugi tip zaštite spada tzv. buffer zona, područje poljoprivredne djelatnosti na rubu parka. Ta zona bila je bila kamen spoticanja i kod Talijana, ali oni su to riješili. U toj zoni nema  apsolutno nikakva ograničavanja iza kojeg bi stajala bilo kakva sankcija. Tu je dopuštena poljoprivredna proizvodnja, dopuštena je uporaba pesticida i nema ama baš nikakvih ograničenja, osim onih koje je inače propisalo Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo zdravlja i sl., kao što je i kod nas u Hrvatskoj. Znači, nema posebnih zakona i posebnih ograničenja, a park ima svoja pravila koja nisu obvezujuća. Onaj koji živi, radi i djeluje u buffer zoni nije obvezan poštovati pravila parka, ali ako ih poštuje dobiva etiketu da je njegov proizvod ekološki, odnosno da je iz Parka i ono što je najbitnije dobiva poticaj i to vrlo ozbiljan poticaj koji je osiguran iz sredstava Europske zajednice, a dijelom i iz samoga parka. Ako netko proizvodi, primjerice mrkvu, po pravilima parka možda će dobiti 30 posto manje uroda, ali će takav urod prodati za 30 posto veću cijenu. Dakle, lakše mu je. Kako su se s vremenom ljudi uvjerili da se to isplati, gotovo da i nema onih koji ne rade po pravilima parka, pa skoro svako gazdinstvo predstavlja i određenu turističku destinaciju. Večer pred odlazak iz Italije mi smo bili na jednom takvom gazdinstvu koje je dva kilometra od Ravene.

Ovo je bilo više nego iscrpno. Želite li još što dodati?

– Gotovo sve što sam vidio u Italiji može se primijeniti i kod nas. Neće se dogoditi ništa bitno kad su u pitanju ograničenja. Valjda je svakome normalnome jasno da na jezeru Kuti, području Podgrede i sličnim malim ostacima nekadašnje močvare treba provesti strožu  zaštitu. Ostala područja kretat će se od blažeg oblika zaštite pa do onih na kojima zaštite nema. Park prirode, ipak, unosi nekakav red u prostor, ali i donosi značajne gospodarske dobiti svima koji žive na tom prostoru. Najbolji dokaz je zaštitna cijena mandarine koja nije mogla biti viša jer je izvoznici ne bi mogli prodati vani. Kad bi svaka mandarina imala na sebi naljepnicu da je proizvedena u parku prirode onda bi umjesto 2,60 cijena mogla biti 3,40 kuna. Na 50 tisuća tona godišnje ta razlika u cijeni dolini Neretve donijela bi dodatnih 40 milijuna kuna. Dakle, samo na mandarini.

Moramo znati da je melioriranje toga prostora započelo već u 17. stoljeću, a i da je vrlo rano industrijaliziran. Odavna je tamo započela proizvodnja konzervirane i prerađene ribe, marinirane jegulje, različitih malih ribljih vrsta, naročito gavuna. Na tom prostoru u izobilju ima školjaka, račića, planktona i sitne ribe. Još od najstarijih vremena tamo se vrlo intenzivno lovi jegulja na način koji je u principu vrlo sličan našemu, samo su sustavi zapreka – trata puno veći, puno kompleksniji i organiziraniji. Za preradu jegulje i dugih riba ustanovljena je manufakturna proizvodnja koja je još uvijek u funkciji. Comacchio je baš poznat po toj manufakturi za preradu jegulje. Njihov brend, odnosno glavni proizvod je marinirana  jegulja – Anguilla marinata čije pakiranje na sebi nosi zaštitni znak da je proizvod iz parka prirode, što automatski povećava cijenu svakog takvog proizvoda za 30 posto.

Ta industrija, odnosno manufakturna proizvodnja marinirane jegulje bila je potpuno zamrla i nestala, a park prirode ju je oživio. I danas se ona radi po istim principima, na isti način. To je polukonzerviran proizvod koji ima kraći rok trajanja od standardnih konzerva, ali se radi na klasičan način u istom prostoru u kojem su radili i prije sto pedeset i više godina. Ono što je najbitnije, turisti mogu doći i vidjeti kako se to radi, promatrati sam proces proizvodnje. Jegulja se najprije peče i to na drva, na najprirodniji mogući način, čak se i ražnjevi okreću ručno. Potom se pečena jegulja marinira, a glavni sastojak te marinade je vinski ocat. Dakle, nema nikakvog umjetnog konzervansa pa je rok trajanja nekoliko mjeseci. Prije su se ogromne količine izvozile, a danas se najveći dio, iako još ima izvoza, proda na prostoru parka prirode. To su pakiranja od pola kilograma, kilogram, dva ili pet i ide kao ludo.

Bit te proizvodnje je činjenica da se ta jegulja uzgaja u prostoru parka prirode, upravo u području lagune Valli di Comacchio. Poznato je da se jegulja ne može razmnožavati u umjetnim uvjetima, ona se koti u Sargaškom moru, ali Talijani su pronašli način kako mladu jegulju ili ličinku (Leptocephalus) uhvatiti i ubaciti u prostore gojilišta koje je bogato planktonom, račićima i sitnom ribom pa se jegulja ničim dodatno ne dohranjuje. Hrani se isključivo prirodno, kao što se i inače hrani. Jedino što je neprirodno u čitavom tom procesu je da se kontrolira ubačena količina jegulje, njezin rast i vađenje. Kada se pogleda u tvornici sve te jegulje su slične veličine. Nama Neretvanima još je nešto bilo zanimljivo. Ta djelatnost  koja je očigledno stara, a ono što upućuje na činjenicu da se radi o ogromnim količinama ulovljene jegulje jesu neobični drveni burići koji imaju oblik barke, a u svakom od njih čuvalo se do dvije tone jegulje. Sada su neki drugi načini, kanali su zatvoreni aluminijskim mrežama, odnosno rešetkama, kroz koje jegulja ne može pobjeći, a kroz koje ulazi plankton i ostala hrana. Ni burići nisu drveni nego su plastični.

Sjedište Uprave Parco Delta del Po je u Comacchiou. Ravnateljica je arhitektica Lucilla Previati, a njezin najuži tim se sastoji od dvadesetak ljudi, mahom stručnjaka za pojedina područja kao što je ihtiologija, ornitologija i sl. Svi oni su doktori znanosti i zaposlenici Parka. Osobito važna osoba u čitavoj toj komunikaciji je gospođica Raffaella Tommasi, osoba koja je zadužena za odnose s javnošću, za promociju parka prirode i ono što je najvažnije – za turiste. Mi smo s ravnateljicom i njezinim timom imali vrlo dugotrajan radni sastanak 5. studenog u sjedištu Uprave i tu nam je jako pomogao generalni konzul RH u Milanu Andro Knego, bivši košarkaš. On nam je bio od ogromne pomoći, na kojoj mu još jednom zahvaljujem, pogotovo u komunikaciji s domaćinima od kojih smo doznali ovo o čemu ja sada govorim. Tijekom sastanka mi smo im postavili mnoga pitanja i na sva smo dobili odgovore. Najvažnije pitanje koje nas je sve mučilo je pitanje o tipovima zaštite i načinima provedbe zaštite unutar regionalnog parka prirode Delta Po. I na njega smo dobili vrlo jasan i precizan odgovor.

Uspjeh u provedbi projekta Regionalnog parka delte Po je u činjenici da stanovništvo tog područja ima neobično razvijenu komunalnu svijest i svijest o zajedništvu i pripadnosti tom području.

Park prirode je više ekonomski nego ekološki projekt osmišljen zato da spasi jedno područje od ekonomskog propadanja na način da se sačuva održiv razvoj i biološka raznolikost. I utoliko je on jedna genijalna ideja.

 


 

Dolina Neretve

Pročitajte

Prije regulacije Nereteve i sad

Kula Norinska

Krvavac

Zažablje

Opuzen

Ploče

Rogotin

Donjani donji

Slivno

Davorka Kitonić

Franco Cogoli

Dan zaštite vlažnih područja