Nije namijenjeno rješavanju problema kao što su:

- problematično ponašanje pojedinaca, nesporazumi sa
  susjedima i/ili bilo kojom skupinom ljudi

- bilo kakva hitna intervencija (poplava u stanu i sl.)

- psi koji ometaju lavežom ili nisu na uzici ili nemaju brnjicu

- požari, zagađenja zraka i vode

- buka

- prijedlozi za postavljanje novih posuda za otpad, novih
  rasvjetnih tijela, semafora i slično

- žalbe na rad gradskih tijela ili bilo kojih tijela javne uprave

- bespravna gradnja

- divljanje po cestama, konzumiranje droga, javna opijanja,
  nasilje nad životinjama, preprodaja i sl.

Za to postoje nadležna tijela kojima se uvijek možete obratiti.

SLUŽBENA STRANICA

POGLEDAJTE

POPIS ULICA

GRAD METKOVIĆ

TISAK

OSMRTNICE

15.10.2018.
Josip Vučić
pok. Nikole
1933. - 2018.
Josip Vučić

KONTAKT

LINKOVI

2/71

iskra

 broj 2/1971.


Pod geslom — POČETAK NOVOGA SVIJETA — održava se u Zagrebu i Mariji Bistrici Marijansko-marijološki kongres. To je događaj od velike važnosti. Prema riječima zagrebačkog nadbiskupa dra Franje Kuharica to je »specijalna milost za naš hrvatski narod, za našu sadašnju vjersku situaciju i za duhovni napredak čitavo istočne Europe. Hrvatski narod je kršten prije 1330 godina. Od svog početka bio je uvijek Marijin. Naša prva crkva bila je Njoj posvećena. Naš prvi lik, bio je Marijin lik ...«

Stoga je cijelu Domovinu Hrvatsku zahvatio val oduševljenja i velike nade. Marijina svetišta puna su Marijinih štovatelja. Molitve koje se dižu idu za mir, jedinstvo, napredak, slobodu, te jaku i nepokolebljivu vjeru našeg naroda, koji je uvijek bio spreman na žrtvu kad je bila u pitanju vjera i Domovina.

Posebno smo sretni što je duša i organizator ove velike proslave naš zemljak franjevac o. fra Karlo dr Balić, poznati svjetski teolog. Kao priznati medievalist i skotist, kao jedan, od najvećih mariologa našega vremena, napose kao spretni organizator i ideator velikih svjetskih međunarodnih kongresa, pronio je svijetom hrvatsko ime i katoličku vjeru.

I naša župa pridružila se je ovom velikom slavlju. Posebno su proslavljene Marijine svetkovine kroz ovu godinu. Hodočastili smo u centralno svetište nese Nadbiskupije — Sinj. Spremamo početkom rujna hodočašće u najveće Gospino svetište na svijetu — Lurd.

Pridružimo se molitvi stotine tisuća naše braće, da Marija ostane i dalje majka naše Domovine. Neka u ovoj godini otvori široko svoje srce i otvori izvore svoje majčinske ljubavi. Neka Ona zaista bude za cijeli svijet, a posebno za naš hrvatski narod

— POČETAK BOLJEGA SVIJETA.

fra. Mario

 


PROROCI

Budući da je sv. Ilija PROROK zaštitnik naše crkve i našeg grada, dobro je da vidimo značenje te riječi.

Kad mi u hrvatskom jeziku spomenemo riječ prorok, onda odmah, i to isključivo, mislimo na čovjeka koji zna gledati u budućnost i unaprijed kazivati stvari što se imaju dogoditi. I svi su narodi i sve civilizacije, kao rimska i grčka, tako egipatska i babilonska imali takve ljude. Zvali su ih vrači, vračari, magioničari, vidioci i slično. Ali biblijski pojam proroka ne znači samo to i ne uvijek najprije to. Prorok u Starom i Novom Zavjetu ima svoje specifično značenje. On se podosta razlikuje od poganskog vidioca. Prorok u Sv. Pismu znači također onoga koji govori unaprijed, ali u isto vrijeme taj pojam uključuje u sebi jednu novu, čisto svetopisamsku karakteristiku: prorok je naime onaj koji govori u ime nekoga drugoga, ovdje u ime Jahve, u ime Boga Sabaota, u ime Svevišnjega. Zato u knjigama proroka nailazimo na ove izraze: »Riječ je Gospodnja«, »Ovako govori Gospod«, »Riječ je Jahvina« i dr. To je očit znak da proroci žele reći kako njihov govor nije ustvari njihov, nego Božji. Oni su neka vrsta instrumenta kojim se Bog služi da priopći svoju misao čovjeku.

Proroka je u Izraelu bilo uvijek. Tako u sv. Pismu čitamo da je već Abraham bio prorok i da je Mojsije izvor proroštva. Nešto kasnije, krajem sudačkog razdoblja židovske povijesti, govori se o sinovima proročkim. Kasnije svete knjige daju savršeni opis proroka. Oni su ljudi kojima je došla Božja riječ, oni su vizioneri, Božji ljudi — kako se to najčešće kaže o Iliji. A takvih Božjih ljudi — vizionera ima u povijesti židovskoga naroda mnogo. Najpoznatiji su Ilija, Ezekijel, Jeremija, Izaija, Ozej. Dužnost i«i je da upravljaju narodom u moralnom smislu riječi, da ga sokole i hrabre, da kažnjavaju prestupnika Božjih naređenja (sjetimo se samo kako je Ilija poubijao Balove svećenike!), da pomažu ju kraljeve i da ponekad vrše službu kako duhovnog tako i političkog vođe naroda, te tako pripremaju i predskazuju dolazak najvećeg proroka među prorocima — Isusa Krista. Prva je proročka dužnost dakle da čuvaju čistoću vjere u jednoga Gospodina Boga i Stvoritelja i da u najtežim momentima povijesti svoga naroda (kao što je to babilonsko sužanjstvo na pr.) upozoravaju narod da će Mesija doći spasiti ga. Na poseban pak način proroci zagovaraju svoj narod pred Bogom.

Babilonski su proroci dakle prije svega duhovni svjedoci a njihova uloga na drugim područjima bilo predskazivačkom, bilo socijalnom, bilo političkom nije drugo nego logična posljedica njihove vjerske i moralne akcije. To je ta centralna točka koju uvijek valja imati na pameti ako želimo razumjeti stvarnu veličinu i značenje proroka među kojima Ilija zauzimlje jedno od prvih mjesta.

ŽUPNIK

 


 

ŠTO UZNEMIRAVA SUVREMENOG ČOVJEKA?

Suvremeni čovjek, tko je zapravo on i što se s njim događa? Svakog dana susrećeš čovjeka koji žuri naprijed, nastoji da se utopi u bučnu rijeku života, ali uvijek zamišljen. Često prelazi rukom preko čela u uredu, u ulici, u tramvaju, na zabavi.

Svatko od nas je uznemiren svojim mislima i problemima, svatko od nas je uznemiren na svoj način i svojim specifičnim problemima, ali što to uznemirava suvremenog čovjeka ako zanemarimo one sitne ljudske probleme, koji se svakoga dana rađaju i nestaju?

Da li je on uznemiren najviše tim da postane i ostane suvremen čovjek ili je uznemiren kao čovjek svjestan jednog kaosa, jedne opće uzavrelosti u masama? Pita li se kamo srlja ovo more ljudi koji svakog dana prolaze ulicama, svjetskim metropolama i raskrsnicama kao i ljudi koji u džungli traže spas dane postanu žrtve bojnih otrova?

Suvremeni čovjek uznemiren je svim što ga okružuje i još dalje. Nije taj čovjek uznemiren zbog onoga što se događa drugima jer ga plijeni osjećanje plemenitosti i briga za druge. On je naviše uznemiren zbog sebe, jer smo svi mi pomalo egoisti. Mi žalimo druge i ponekad ih stvarno žalimo, ali taj bol, to je naš vlastiti bol i osjećamo potajni užas da se to ne dogodi i nama. Usprkos časovitom blagostanju koje ga okružuje stan, topli dom, djeca, kola, ugled, karijera... on je uznemiren. Uznemiren je da se taj njegov raj ne sruši. Još jučer su njegovog prijatelja odnijeli u bolnicu. Njegove stanice rastače »rak«. O kako je teška i bolna ta riječ. I očajna i grozničava. Da bi bilo lakše više se ni ne upotrebljava. Lakše je govoriti o »carcinomu««, »miomu uteri« i slično, iako svi znamo da ako nae obilježite bilo kojim od ovih ili sličnih izraza svi krećemo u istom smjeru, netko brže, netko sporije. Liječnik nakon pregleda sa patvorenim smiješkom kaže pacijentu koji vapi »Spasite me«: »Budite bez brige. Sve će biti u redu. Siguran sam da nije maligno oboljenje.« On odlazi, a pacijent sav sretan zbog lažnog osmijeha, zbog lažne nade i dalje se zavarava. I dokle će sve to ići tako dok svi oko njega znaju da se s njim mogu oprostiti. Teško je saznanje, a teška je i zabluda. Čovjek je uznemiren.

Nije u pitanju samo to. Suvremeni čovjek zna da ako gori Istok i Zapad da i oko njega neće ostati sve mirno. Ako je okolo vatra, on mora osjetiti makar dim, a hoće li to sve jednom planuti? On se boji zbog očuvanja svega onoga što ima i uživa, a u tom vrenju više ništa nije sigurno.

U jednom trenutku čovjek postaje svjestan, da i on sam u sebi nosi klicu svoje propasti, i carcinom i infrakt, i tugu i očaj, i borbu i onaj dio čovjeka, koji se ne bi mogao nazvati čovjekom. Sve to je u njemu i on se ipita što će prije početi da ga rastače, što će se prije aktivirati u korist njegove propasti?

Daleko od toga da će on propasti i da će svijet potpuno izumrijeti, ali svakim danom propada po jedan dio čovjeka i to je ono što ga uznemirava.

ROZA

 

DALI SU MJESTO VIJENCA ZA FOND SIROMAŠNIH 50 DINARA

Zlata Čupić, Danica Jadreško, Danica Volarević, Tereza Jadreško, Danica Talajić (Kati Šutalo).

Anđa Bušić, Brato Pipinić Ivan Zec, Stipe Pipinić, Andrija Komazin, Libero Mišur (Stani Brljević).

Umjesto daće: Mario Veraja, Ivo Brljević.

RUKA SIROMAHA — BANKA JE BOŽJA!

 

 


 

ANKA BEBIĆ

učiteljica

(25. IX 1899 — 4. X 1939)

 

 

 

 

 

UČITELJICA

ANKA BEBIĆ

IZ NOVIH SELA

UMURLA

NA GLASU SVETOSTI

1939. GODINE

 

 

 

 

 

 

 

Prošla je zemljom čineći dobro...

 

Rođena u Novim Selima od dobrih kršćanskih roditelja s osmero djece, Anka se nije razlikovala od ostalih. Možda ipak po nečemu? Da, Anki je bilo određeno da ostavi svoje drago selo i poslije osnovne škole ode na daljnje školovanje najprije na Vis kod svoje udate sestre, a kasnije u Sarajevo gdje je kod časnih sestara Kćeri Božje Ljubavi završila Učiteljsku školu 1920. god. i odmah dobila učiteljsku službu u svom rodnom mjestu.

U Novini Selima ostaje samo godinu dana i dobiva premještaj u Drvenik kod Makarske. Iako lošeg zdravlja, Anka je premještena u Krvavicu kod Makarske, gdje ostaje punih pet godina. Ovdje živi među svijetom koji od nje vidi samo dobra djela milosrđa: posjećivanje bolesnih, čini dobro siromašnima i bijednima. Poslije odlazi u Makarsku odakle u Plinu Zavalu, te opet u Makarsku, zatim u Vrgorac i konačno u Metković 1938. godine gdje radi samo godinu dana. Podmukla bolest ubrzo je narušila njeno nježno zdravlje, te je podnijela s velikom ustrpljivošću tešku operaciju u svibnju 1939. god. Do listopada se liječi u mostarskoj bolnici i na Rebru u Zagrebu, pa opet kod kuće.

Život Ankin je brzo sagorijevao, te je u listopadu iste god. predala svoju dušu Bogu za kojega je živjela, radila i trpjela ovdje na zemlji.

U svim mjestima svoga učiteljevanja ostavila je duboke trajne uspomene kod povjerene djece kao i kod odraslih ljudi.

U Krvavici, Makarskoj, Plini Zavali i svugdje imala je na brizi siromašne s kojima je dijelila svoj dnevni obrok. Žrtvovala se da od djece učini dobre i korisne članove zajednice. Primjerom im je to pokazivala: živjela je pravim kršćanskim životom. U Makarskoj je svaki dan pohađala sv. Misu i pričešćivala se u franjevačkoj crkvi. Činila je Uru klanjanja svaki dan u mjestima gdje je u blizini imala crkvu. Molila je Anka svaki dan oficij koji mole redovnice, također i krunicu. Imala je knjižicu za razmatranje koju joj je posebno svojom rukom napisao pokojni o. ANTE ANTIĆ, njen ispovjednik i duhovni vođa. šteta što se njezin Dnevnik izgubio. Bio je kod pok. o. Ante Antića, koji je imao namjeru poslije Ankine smrti napisati njen životopis, no kroz rat ga je predao u ruke kćeri pok. D. S. iz B. V. a ova je udata u Zagrebu. Kad je Dnevnik tražen (tražila jedna nećakinja pok. Anke) rekla je dotična da ne zna za nj. To se ne da prežaliti.

U teškoj Ankinoj bolesti tri puta je dolazio o. Ante Antić. Svaki put je brzojavno molila njena nećakinja da dođe o. Ante. I tako se upravo ono jutro 4. X 1939. god. spremao o. Ante za povratak u Makarsku, nakon što je Anku pripremio na smrt. Međutim, u noći je kod Anke nastalo naglo pogoršanje. Dan prije, na sv. Tereziju, donio joj je buket crvenih i bijelih ruža njen učenik Domagoj Gabrić (bratić misionara o. Ante Gabrića). Bila je presretna. Tada je Anka rekla: »Sveta Terezija je poslala vidljiv znak pa će i ono drugo ...« Mislila je svakako na zdravlje, jer je željela živjeti. Tu noć je dežurala sad već pokojna s. Nada i Ankina nećakinja. Dvije Ankine sestre su malo prilegle. Najednom se nećakinji učinilo da se Anka promijenila. Brzo je zvala svoju majku i tetu da ustanu. Odmah su došle i nećakinja je počela moliti glasno molitve za umiruće. Anka je rekla: Sve vas manje vidim... glasnije moli... sve vas slabije čujem ...« i umrla je kao ptić, mjesecima izmučena teškim bolovima. Brzo je došao njen bivši učenik, sada svećenik i kanonik u Dubrovniku, don Mirko Talajić. Izmolio je molitve... i sve je bilo gotovo...

Nekoliko dana prije smrti željela je Anka da dođe njena nećakinja koja je učiteljevala na našem poluotoku. Tada je redom svakoga od ukućana posebno k sebi zvala i svakome ponešto rekla. Svima zajedno je kazala: »Nije mi žao umrijeti, već mi je teško vas ostaviti i doći na sud Božji...«

Tako je 4. listopada 1939. godine noću u jedan sat između blagdana sv. Male Terezije i sv. Franje ispustila svoju plemenitu dušu ova velika patnica i poletjela u krilo Nebeskog Oca.

Sav svoj život posvetila je Anka kao žrtvu za svećenike. Veličanstveni sprovod s petoricom svećenika na čelu s pok. o. Antom Antićem, s mnoštvom svijeta, Osnovnom i Građanskom školom sa svojim učiteljima i nastavnicima kao i kolegicama izvana: Nikicom Petrov iz Sinja, Dragicom Carić iz Dugopolja i Ankom Staničić iz Baške Vode — bio je najvjerniji dokaz koliko je Anka bila cijenjena od svih koji su je poznavali.

Anka je željela da se pokopa uz svoje drage roditelje pokraj crkve sv. Ante u Novim Selima, što je i učinjeno.

Odmah poslije Ankine smrti izdao je spomen-sličice s njenom fotografijom, o. Ante Antić. Zbog svega toga rodbina pok. Anke nosi trajno u svojim srcima duboke osjećaje zahvalnosti i poštovanja prema pokojnom ocu Anti Antiću. Nećemo li ih možda, jednoga dana gledati na oltaru!?!

Anka i Miljenka

 

JESTE LI ZNALI?

 

Nedavno je izišlo monumentalno djelo: Nikola Tavelić — prvi hrvatski svetac. Glavni urednik jest naš suradnik fra Gabrijel—Hrvatin Jurišić. U tom djelu je i članak našeg poznanika dra fra Karla Jurišića: Katalog hrvatskih Božjih ugodnika. U tom katalogu pod brojem 252 nalazi se i Anka Bebić, a pod brojem 263 fra Stanko Petrov.

 


 

IVANJSKI »SVITNJACI«

Po svu noć gore na brdima mojim:

Plamenom žarkim samo nebo krase,

Zvijezde ih sjajem osvjetljuju svojim ...

I tek pred suncem nečujno se gase

 

Kad oni plamte — suza kradom blista

U zjeni starca, u djetinjem oku;

Ovo su ona svjetla prva, čista,

Što nose sobom mir, radost duboku!

 

I za njih granje skupljali smo s puta

Da plamen im se ne zgasi do zore,

i držeći se majčinoga skuta

Gledasmo gdje se plamenovi bore:

 

Koji će ljepšom svjetlošću da sine,

Koji će u noć tamnu duže sjati ...

l duša mi se s njima k nebu vine

Želeći svima svu ljepotu dati.

 

A iz njih iskre vrcale bi sjajne,

Ko da su zvijezde s visokoga svoda,

Majke su priče šaptale nam tajne;

Slušasmo drhtaj vilinskoga hoda.

 

Još oni uvijek na brdima gore,

I sjajem svojim samo nebo krase;

Sa njima bdijem, moleći do zore ...

 

I tek pred suncem nečujno se gase.

S. Marija od Pretv. Srca

 

 SJETIŠE SE »ISKRE«

Katica Jurjević i Stojan Vučićević (100 din), Metkovska kolonija iz Johannesburga 35 dolara.

Hvala!

 

 


 

45. OBLJETNICA OSNIVANJA ODBORA ZA IZGRADNJU
HRVATSKOG SELJAČKO KULTURNO-PROSVJETNOG DOMA U DOLJANIMA

Doljani, malo, ali čuveno mjestance pokraj Metkovića ove godine slavi 45. obljetnicu osnivanja Odbora za gradnju Hrvatskog seljačkog doma i 25. obljetnicu, kad je njihov dom dobio krov. To je zaista izuzetni jubilej, koji bi trebali ljudi ovoga sela u Hercegovini dostojno proslaviti.

Upozoren od Luke Mustapića na ovu značajnu obljetnicu, uz pomoć mještana, posebno starijih ljudi, te knjiga koje sam našao u Šimuna Popovića, osvrnuo sam se na ovaj događaj.

POKRIVANJE DOMA U DOLJANIMA 1936.

Nacionalno pitanje u tome mjestu početkom ovoga stoljeća pomalo je zamiralo. Vladavina cara Franje Josipa nije puno vodila računa o tom pitanju. Osim nekoliko učenijih ljudi, malo ih je bilo, koji su bili upućeni u ovu stvar. Tek dvadesetih godina ovoga stoljeća, počelo se je više isticati hrvatstvo i govoriti o njemu.

Tih godina u Doljanima se osniva Hrvatska pučka stranka, koja mnogo pomaže buđenju hrvatske svijesti. Ljudi se sve više zanimaju, čitaju se knjige i novine. Narod je počeo kulturno i nacionalno jače disati.

1925. god. odlučeno je osnovati Hrvatski seljački tamburaški zbor. Zanos za učenje nota bio je velik. U kući Luke Matića učilo se navečer. Paviša Gabrić iz Metkovića dolazio je u Doljane i mlade Doljance učio svirati.

Selo se je probudilo. U to doba Stjepan Radić zauzima važno mjesto. On preporuča osnivanje Hrvatskih seljačkih domova. Doljanci se odazivaju pozivu velikoga hrvatskog Vođe. 1926. oni osnivaju Odbor za gradnju Hrvatskog seljačkog doma u ovom malom mjestu na granici.

Prva sjednica održana je na Sv. Josipa 1926. Na njoj je izabran i Odbor za izgradnju doma. Za predsjednika je izabran Pero Krešić, za potpredsjednika Jozo Raič pok. Mate, za tajnika Ivan Bulum, a za blagajnika Mato Vekić.

1927. osnovan je nadzorni Odbor u sastavu: Miso Vekić pok. Luke, Nikola Raič pok. Ante i Šimun Popović Matin. Pravila su izrađena. Članarina je bila 10 dinara.

1928. mjesto Ivana Buluma koji se zahvalio na tajništvu izabran je Ante Raič. Financije su bile malene. Broj članova se nešto povećao, ali se je plaćalo samo pet dinara.

1929. kupljeno je zemljište. Razgovaralo se je s Ivanom Oršulićem. Trebalo je naći pogodno mjesto u sredini sela. Blinja nije bila zgodna.

1930. sklopljen je ugovor s Božicom Matić. Početak rada i prva poluga udarena je 8. X 1930.

Početak je bio težak. Stari nisu vjerovali da će se to sve ostvariti. Mladost, s kojom su se Doljani uvijek ponosili nije popuštala.

Radi se punom energijom. Izabran je i novi predsjednik Andro Raič.

1931. bira se novi upravni Odbor. Kupuju se knjige za skupljanje dobrovoljnih priloga. Ivan Oršulić i Grgo Vekić idu u Split da bi nešto skupili. Akcija nije uspjela.

Prolaze dani i godine. Dosta se čekalo na rješenje. Punih pet godina Doljanci čekaju da vide svoj dom pod krovom. I napokon za Božić 1936. on su slavili slavlje. Hrvatska trobojnica zalepršala je na krovu njihova doma. Veselju nije bilo kraja. Banket, igra... pjesma je odzvanjala selom. Badnjak nikad svečaniji. Sve po starom običaju.

1939. kupljen je radio. Tko je želio slušati morao je plaćati pola dinara.

Dom je postao središte sela. Na sve veće blagdane on je bio središte igre i zabave. Ne samo Doljanci, nego i sva okolna mjesta dolazila bi na zabavu. Udaljenost je bila velika. Od Trebižeta do Komina ljudi su znali za ovaj dom.

Ratno vrijeme kao i svugdje učinilo je svoje. Pjesma je umukla. U zgradi su stanovale Metkovske izbjeglice, kojima su Doljanci učinili bratsko gostoprimstvo.

Poslije rata trebalo je dom popravljati. Svatko je želio da ponovno oživi i da se u njemu čuje pjesma.

1959. nešto je popravljen zaslugom Bože Mustapića.

1966. postavljeni su zastori, kupe, prozori...

1971. omladina je pokrenula akciju da bi se nešto učinilo, I zaista neke su stvari popravljene. Čini se, da će taj dom opet oživjeti.

IZGLED DANAŠNJEG DOMA U DOLJANIMA

Stari Doljanci upozorili su me da ne zaboravim spomenuti Ivu Nalisa, Vladu i Niku Frankovića, Jaku Golijana, Ivu Veraju, Marka Bušića, V. Vukosava i ostale koji su uvijek bili pri ruci, kad je trebalo pomoći, da se nešto učini, za ovaj pothvat.

I tako se Doljanci nadaju... Vjeruju u svoju omladinu, koja zna cijeniti žrtve svojih starijih. Nije li trenutak da to pokaže? I jedni i drugi žele, da Dom ponovno oživi i postane kulturno-zabavno središte njihovog mjesta.

m. j.

 


 

fra Lukine »LIKARIJE RAZLIČITE«

Fra Luka Vladimirović potječe iz poznate porodice neretvanskih knezova Vladimirovića. Rodio se je u Vladincu (Sladinac) od oca Jurja i majke Dominike Tadić 1718. g. Učio je u Rimu i Bolonji i položio ispit iz različitih grana filozofije i teologije. Bio je apostolski poslanik, propovjednik i profesor u šibenskom samostanu. Umro je u Zaostrogu 8. listopada 1788. g.

Fra Luka u jednoj knjizi (Likarije priproste) nazivlje samoga sebe »knez i vitez«, »poglavica rimski i bosanski«, »vlastelin od stari vikova neretvanskog«, »u oba zakona podpuno naučitelj kriposni«.

Ivo Smoljan u knjizi »Neretva« (Zagreb 1970, str. 105) piše da je fra Luka po svoj prilici bio franjevac. Ne po svoj prilici, nego doista bio je redovnik franjevac i svećenik. Neko je vrijeme bio i župnik u franjevačkoj župi Šibeniku Varošu, i to dva puta 1755—1757. i 1759—1763. g.

Fra Luka je bio plodan pisac. Napisao je petnaest djela na hrvatskom, talijanskom i latinskom. Knjige su mu vjerskog i svjetovnog sadržaja. Povijesne knjige ne odlikuju se ispravnošću. Pisao je pod različitim i mnogim pseudonimima. Poznata mu je knjiga »Likarije priprostite« koju je štampao u Veneciji 1775. g.

Dušan Berić pišući o knjizi »Različite likarije od Petra Bartulovića-Puovića veli: »U zdravstvenom pogledu Dalmacija je u prošlosti bila najkonzervativnija i najnaprednija u punom značenju riječi.« (Iz hrvatske medicinske prošlosti, Zagreb 1954, str. 227). Bila je najnaprednija jer je u gradovima i među imućnijim slojevima evala medicinska znanost. Bila je najkonzervativnija jer prosti puk u zdravstvenom pogledu nije raspolagao ni najosnovnijim sredstvima, i obični je čovjek oduravao od liječnika i apoteka.

Ipak ni prosti puk nije bio bez ikakvih sredstava za liječenje. Budući da je obični puk bio vrlo religiozan, on se na poseban način pouzdavao u Božju pomoć u svojim bolestima. Zato je obični vjernik išao svećenicima da se mole za njegovo zdravlje. Prema starim dalmatinskim statutima svjetovnjacima je bilo najstrože zabranjeno liječenje uz pomoć vraćanja, ali nema nikakva znaka o zabrani liječenja uz Božju pomoć sa strane svećenika.

No ni obični puk nije potpuno zanemarivao uzimati lijekove u svojim bolestima. Ljekarsko je znanje redovito bilo i ostajalo u pojedinim obiteljima i prelazilo je od oca na sina. Vrlo važnu je ulogu imalo pučko liječenje pomoću ljekovitih trava. Ljudi koji su se bavili liječenjem pomoću trava nazivali su se »herbari« Herbariji su um ječe liječenja učili od iskustva naroda i svoga osobnog iskustva.

Među herbarijima posebno se ističu katolički svećenici To znači da su katolički svećenici ne samo molili Boga za ozdravljenje svojih vjernika, nego su svoje vjernike liječili i pomoću ljekovitih trava.

Do danas su sačuvani mnogi zbornici pučkog liječenja takozvane »ljekaruše«. Te su ljekaruše napisali redovito svećenici. Neke su od njih bile i štampane. U Dalmaciji su poznate dvije štampane ljekaruše iz 18. stoljeća. Prvu je napisao naš fra Luka Vladimirović, a drugu don Petar Bartulović-Puović iz Makarske. Ovaj posljednji je gdjekoje lijekove skoro prepisao iz fra_lukine ljekaruše.

Vrlo je zanimljivo da je Neretvanac prvi napisao i štampao medicinsku knjigu kod nas u Dalmaciji, i to na hrvatskom jeziku. Kao svećenik ljubio je svoj narod i želio mu je pomoći u duhovnom i tjelesnom pogledu. Kao što je znao poučavati kako će vjernici sačuvati duhovni život, tako je nastojao da mu pomogne i u tjelesnom životu.

Fra Luki se prigovara da je bio megaloman, častohlepan, da je teško podnosio slavu svoga subrata fra Andrije Kačića Miošića. Taj prigovor nije bez razloga. No uza sve to fra Luka je bio čovjek širokih pogleda, prožet ljubavlju za svoje pleme, svoj kraj, svoju Neretvu. Mnogi njegovi pseudonimi pokazuju da je volio nazivati se Neretvaninom. Zaslužuje pohvalu što je svom narodu htio biti duhovni i tjelesni liječnik.

Dr fra Milan Šetka

Vjera je temelj moralnoj kulturi. Vjera uopće, a kršćanski nauk napose je temelj odgoja. Kršćanske crkve i sve javne vjerske zajednice posvema su slobodne u naučavanju vjere.

Stjepan Radić

 


 

BISTA STJEPANU RADIĆU

Stota obljetnica rođenja Stjepana Radića proslavit će se i u Metkoviću otkrivanjem biste na mjestu gdje je Stjepan Radić 16. srpnja 1926. godine održao govor na velikom narodnom zboru Donjeg Poneretavlja — zaključeno je na nedavno održanoj sjednici Upravnog odbora ogranka MH u Metkoviću.

Tom prilikom Ogranak MH priredit će svečanu akademiju na koju će biti pozvani istaknuti znanstveni radnici MH iz Zagreba da govore o djelu Stjepana Radića, a društveno-politički radnici općine Metković bit će pozvani da govore o našem današnjem političkom trenutku.

U Metkoviću živi dosta staraca koji se sjećaju dolaska Stjepana Radića u njihov grad i govora kojeg je tom prilikom održao. Oni će biti pozvani na svečanu akademiju da evociraju uspomene na velikog sina hrvatskog naroda čija je stranka u ovom kraju imala oko 98% svojih pristaša.

Tako će se i ovo malo mjesto na hrvatskom jugu uključiti u lanac proslava koje hrvatski narod organizira svom velikom sinu.

I. J.

 


 

KRATKO RAZMIŠLJANJE

Završilo je dvanaest godina vjeronauka. Mnogo je toga naučeno. Počevši od elementarnih vjerskih pitanja do opće ljudsko etičkih problema.

Vjeronauk? Ne, on se ne smije shvatiti kao neko nerazumno učenje pojedinih definicija i molitava. To je nešto više i ljepše. To je uspostavljanje prijateljstva između polaznika i njegovog kolege, između polaznika i njegovog prijatelja Krista.

Istina je, da je bilo vrijeme, kada se trebalo potruditi naučiti pojedine stvari, ali i tada se pristupalo tako da se Bog shvati kao Otac koji voli i ljubi, prašta i čeka. Sve je to utjecalo da se formiramo kao ljudi koji trebaju imitirati Onoga koga su željeli shvatiti i razumjeti i koji su željeli njegovu nauku ljubavi konkretizirati.

Svi mi, koji smo pohađali predavanja subotom, zahvaljujući izboru tema, načinu pristupa našeg vjeroučitelja prema nama mladima koji je bio prijateljski i dobronamjeran, mogli smo uvidjeti, kako je kršćanstvo lijepo i puno sadržaja, kako je Krist dobar i blizak svakome.

ZGRADA S VJERONAUČNIM SALAMA U METKOVIĆU

Paralelno s vjeronaukom, jedan dio učenika gimnazije završio je i Veliku maturu. I vjerski i naučni horizont nam se otvorio. Mi polazimo u svijet sa jednim depozitom, kojeg treba i dalje puniti. Jedino tako moći ćemo koristiti Bogu i našem narodu.

Mario Gabrić

 


BOŽE, TREBAM TE!

Svijetlo se gasi, misli lutaju i traže

moje srce sad sve teže diše

al' vjerujem u čudo,

jer moje oči žele da Te vide.

Bože, trebam Te, ja Te stvarno trebam.

Čujem gitaru, svira u daljini...

Pjesma je tužna i moje oči plaču.

Divna je to muzika,

muzika misli koje lutaju i traže

i tko zna, da U će naći ono što traže?

Bože, trebam Te, ja Te stvarno trebam.

Moje ruke lutaju u mraku

Ti si tu, a ipak Te nema.

Trebam Te više no ikad prije,

jer osjećam nešto što se ne osjeća uvijek,

osjećam ljubav.

Vidim svijetlo iako ga nema.

čujem pjesmu iako je nema.

Bože, trebam Te, ja Te stvarno trebam.

Znam,

voljeti nekog znači naći sebe,

i zato moje misli lutaju i traže

i jednog dana će naći mene,

naći moju ljubav,

moju vjeru, i ono

sto već godinama traže.

Bože, trebam Te, ja Te stvarno trebam!

C. G.

 


 

VJERA I TRADICIJA

Razlikujmo dragi prijatelji svoju vjeru od vjerske tradicije n našem gradu. Mi vjerno čuvamo naše tako lijepe vjerske običaje, ali čini mi se zaboravljamo vjeru.

Veoma smo gordi kad čujemo izraze divljenja svojih prijatelja i dušobrižnika, koji znaju da se čuvanjem tradicije čuva ono izvorno i na j vri jedni je u jednom gradu, ali pri tom zaboravljamo da naša crkva izuzev velikih blagdana nije uvijek prepuna.

Naša crkva, ona divna kamena ljepotica, što uzvišeno dominira nad Metkovićem postaje prevelika.

Često puta doživim tjeskobu kad razmišljam o ovoj stvari. Sastajemo li se u tako malom broju zato što ne znamo da je na svakom našem sastanku prisutan naš Otkupitelj kada se sastanemo u Njegovo ime, ili zato što nas odveć malo u Njega vjerujemo? Sam broj prisutnih vjernika i nije još ono što zabrinjava. Što reći o sastavu prisutnih vjernika po starosti i spolu? Djeca i stariji vjernici glavnina su prisutnih na nedjeljnim svetim misama, a u prosjeku ima mnogo više žena nego muškaraca. Gdje su mladići i djevojke? Ne možemo reći da ih nema, ali koliko bi ih moglo još biti? Zar muževi kuhaju nedjeljom ručak? Jesu li sve naše bake udovice?

Teško je objasniti činjenicu da u našoj župi ima prilično velik broj vjernika, koji u hram Božji dolazi samo jednom ili dvaput godišnje. Uzroci imaju sigurno dubok korijen, ali nisu neotklonjivi. Potrebno je samo postići da im crkveni ambijent, prisutnost presvete Euharistije i svećenika u zajedničkoj molitvi s vjernicima prestane biti stran. Oni se pojave u crkvi kada se pred oltarom Gospodnjim mogu naći zajedno s mnoštvom jednako vjernih sugrađana. Svi odreda cijene naše vjerske običaje i žučljivo protestiraju ako se ponešto neznatno izmijeni, po čemu bi se moglo zaključiti da ili malo poznaju svoju vjeru ili im je vjera vezana samo uz uspomene i običaje. Kod tih vjernika se teško može i zamisliti formiranje plemenite i altruističke duše po uzoru na Krista. Krist nas uči ljubavi, dobroti, blagosti i kaže da ga nasljedujemo. Takvo savršenstvo nemoguće je postići bez izravne božje pomoći. Prisutnost kod svete Mise nije dovoljan uvjet za postizavanje milosti. Mi sami moramo otvarati svoja srca pred Gospodinom i čim smo mu bliže tim više osjećamo toplinu kojom nas prožima. Svi znamo po kucajima svoga srca da smo mu najbliže kad iskreno pristupimo njegovu žrtvenom stolu. Tko to često ne čini teško to može ikada učiniti.

Intenzitet vjernosti Kristu može se donekle usporediti s letom aviona. Dok avion radi dotle samo ide naprijed na istoj visini; hoće li se dizati mora dobro zahuktati motore, a čim smanji rad motora momentalno gubi na visini.

Svi smo dužni razvijati svoju vjeru i vjeru svojih bližnjih. Prestanemo li to činiti naša vjera nestaje tolikom brzinom koliko smanjujemo njezin razvitak u vlastitom srcu.

Što možemo učiniti za naše bližnje, za muževe, očeve, mladiće i djevojke? Možemo se dugo i iskreno moliti, možemo im svojim primjerom pokazati put, a činimo li to? Možemo učiniti i nešto drugo. Zamolimo naše bake i majke da poslušaju župnika. Župnik često moli da muževima ostave slobodna mjesta u klupama, a one neka učine mnogo više. Neka ostave cijelu desnu polovicu crkve praznu i dopuste da u svakoj klupi stoji samo po jedan muškarac. Tako će prazan dio hrama božjega zvati one kojima je namijenjen. Zamolimo ih da to učine bar jednom, ako ne zato da crkvu popune najdražima, a onda bar zato da pokažu tko je nosilac vjerskog života i odgoja mladeži u našoj župi.

Stjepan K.

 


 

DVIJE PLEMENITE AKCIJE

Kroz prošlu korizmu u našoj župi pokrenute su dvije akcije: POMOZI SVOGA BLIŽNJEGA i ISPRAZNI SVOJE ORMARE.

Prva: POMOZI SVOGA BLIŽNJEGA — bila je u tome, što je svaki polaznik vjeronauka, kad je dolazio svaki put nosio i jedan dinar, koje je na vjeronauku stavljao u kutiju, na kojoj je pisalo: POMOZI SVOGA BLIŽNJEGA. Preko 150 tisuća st. dinara skupljeno je kroz korizmu novca, koji se razdijelio siromašnima i potrebnima našega grada.

Dirljivo je bilo gledati kako se djeca natječu tko će prije staviti svoj dinar u kutiju. Kad se je zaboravilo trkalo se kući. Nitko nije htio ostati da ne stavi svoj obol za ovu humanu akciju. Djeca su se odricala: sladoleda, slatkiša, žvakaćih guma ... da bi što više stavili u označenu kutiju. Roditelji su imali razumijevanja, pa nisu uskraćivali djeci, kad bi tražili novac za ovu stvar.

Druga: ISPRAZNI SVOJE ORMARE — bila je u tome, da se skupi što više robe za postradale od potresa u Dalmatinskoj Zagori. Odaziv  je  bio  iznad  očekivanja.  Dva kamiona  robe  su se  skupila i

OTPREMA BOBE ZA DALMATINSKU ZAGORU

poslala ljudima nastradalim od potresa. Jedan kombi pošao je u Vrliku, drugi u Prugovo. Dano je još nekim mjestima koji su bili potrebni. No, nismo zaboravili i naše siromahe. Pružila se najprije pomoć onima koji su je potrebni ovdje, jer su oni članovi naše zajednice i prema tome njima je trebalo najprije pomoći.

I tako se pokazala vjera našega grada. Pokazala se ljubav prema čovjeku u nevolji. Kršćanstvo je shvaćeno u pravom svijetlu. Razumjelo se Evanđelje i Krist koji je rekao: »Sto učinite jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili«.

 

 


 

PRVOPRČESNICE 1971.

PKVOPRIČESNICI 1971.

 

PRVA SVETA PRIČEST

9. svibnja u našem gradu stotinu djece primilo je Prvu svetu Pričest. Već rano »bijeli anđeli« stizali su u crkvu. U pratnji svojih najbližih zaista su bili sretni.

Događaj se ponavlja svake godine, ali svaki put je ponovna radost za mlade i stare. Teško je ostati ravnodušan u tome trenutku.

Sigurno da su najsretniji uz Prvopričesnike bili njihovi roditelji. Bilo je suza radosnica. No, bilo je i onih bez roditelja. Ipak, Marija, koja je zajednička majka svih nas nadoknađivala je zemaljsku majku svakom pojedincu.

Radost je to za čitavo mjesto. To se i vidi na svakom koraku. Prva Pričest je nešto što oduševljava i onoga koji ne vjeruje, jer je to uspomena za svakog lijepa i draga.

I zato uskratiti to, ne dopustiti prilazak Krista u takvo nježno srce znači ne voljeti svoje dijete, znači ne pružiti mu sreću za kojom čezne.

Sretno djeco — sretno roditelji!

Mirjana Tošić

 


 

UMRO JE KAO ČOVJEK A BIO JE KAO DIJETE

Umro je čovjek a bio je kao dijete!

Zbio se dan kada sam uistinu mogao samo piti, a nije bilo Bepa da ohrabri i utješi, da dolije kada treba, da razdijeli rukama i skupi u srcu. Činilo mi se, iz sekunde u sekundu, da dolazi riječ po riječ i kap po kap, svakog božjeg trena iz veće daljine u meni koju bez njega ne bih umio sresti, ne bih znao prepoznati. Vazda kao prvi puta. Tamo, na Trešnjevci, davno, nije važno koje godine, jer bih okružen smrću morao brojiti život, ondje odakle mi je kazujući Zagreb kazivao dio sebe, tumačio mi put. Poslije se dugo nismo sretali, a bijeli hrvatski grad vijorio se u mome sjećanju poput bijele Bepove kose. Njegov glas donosile su mi Njegove pjesme koje ga, eto, prorekoše i čista srca, nalik »vječnim mladićima« Hölderlinovim, ustoličiše među nebesnike. Svi naši kasniji susreti bili su za mene, zahvaljujući Bepu, vazda djelić prvoga, neki regbi nebeski komadić onoga tajnovita ali osunčana mjesta u čovjeku gdje vrijeme koje smo radosno iscrpili — nikad ne istječe.

Pa ipak, nije mi jasno zašto je Bepo morao toliko trpjeti e da bi navijek bio radostan, kako je mogao toliko shvaćati e da u ovom nesnosnu srazu svijesti i nesvijesti onih koji su ga iskreno voljeli — sudbinom svojom bude neshvaćen. Možda je zbilja, onako senzibilan, ljudski neizmjerljiv i svet, možda je zaista bio čovjek koji se raduje, dakle, iščuđava svemu osim samome sebi. U Zagrebu, u Metkoviću, u Zadru, u  Dubrovniku, u Omišu,  posvud  gdje smo se  sretali ili  morali 

SUVREMENI HRVATSKI KNJIŽEVNICI U OSNOVNOJ ŠKOLI U METKOVIĆU

sresti, vazda je bio takav: sretan toliko zbog tuđe sreće da bi se smijao šire od drugih, tužan toliko zbog tuđe tuge da bi šutio tiše od svih. Bio je blagdan Zemlji, kao što je sada svetkovina Nebu. Napustio nas je samo prividno, dobri naš dragi Bepo, otišao na trenutak sa svojom Benkom i sa svojom Rašeljkom, s gubitkom koji će jedino On moći razumjeti.

Umro je čovjek a bio je kao dijete. Bio i pjevao:

»Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas ...«

I držao je to prirodnim. To breme bratstva, užgani križ, tu plamenu radost što može primiti u sebe sve nas, naše drevlje i kamenje, našu žeravicu. Kada bi u razgovoru položio sugovorniku ruku na rame, činilo se da mu i tako skida neki prolazni teret i da ga sažiže u svome srcu. Meni je tada bivalo lakše, no bivalo me je i sram. On bi se samo nasmijao, i sve bi bilo svršeno i sve oprošteno na sve četiri strane svijeta naviknute na zloću i naviknute na ljubav. Bepo nas je učio kako se sve lako zaboravlja i kako se sve lako pamti. Znao je da je radosti najpreče mjesto ondje gdje je nema. I stizao bi vazda nasmijan tamo u vrijeme njene najveće oskudice. Nikada nismo znali otkud? Stoga ni Njegov odlazak ne mogu shvatiti drukčije negoli kao katastrofu dobrote, kao smak pravednosti i poštenja kojom uistinu i čovjek i pjesma moraju proći. Licem prema fatumu a srcem prema svemu što mu izmiče, otišao je hrabri naš Bepo sa svojim najmilijima, s gubitkom koji će samo On uzmoć razumijeti. Žaleći beskrajno za Njim, žalimo tako i za jedinim trenutkom Njegovim kojim nije mogao odlučiti. I još, što mu ne bijasmo pri ruci u muci, što mu nitko živ nije mogao pomoći, i

Smiluj se, stoga, Bože tom Pravedniku, smiluj se Benki i Rašeljki Njegovoj, sjedini ih opet i budi im put. I skut. Vrati Mu riječi koje su zanosile i utakale beskraj u ljudsku čamotinju. Riječi naivne, riječi prvi put izrečene. Riječi Pupačićeve. Svirale od kojih ljudima narastaju krila... Te Riječi!

Jer, umro je čovjek a bio je kao dijete!

Stojan Vučićević

 

 


 

SJEĆANJE NA JOSIPA PUPAČIĆA

Nedavno je tragičnom smrću izgubio život suvremeni hrvatski pjesnik Josip Pupačić. Ta vijest odjeknula je kao bomba i izazvala zaprepaštenje i bol u srcima naših ljudi. Posljednji put kad je Matica hrvatska u Metkoviću organizirala veoma uspjelo predavanje, odnosno književno veće (o kome je bilo govora i u našem listu) i Josip je bio među prisutnim književnicima.

Teško je bilo ne zapaziti toga čovjeka markantnih crta lica, iako mladog, već posve sijede kose. Te večeri govorio je veoma Žučno i obećavao da će se zauzimati za svoj narod koliko god to bude u njegovoj mogućnosti. Svatko je mogao primjetiti koliko je ta ideja o nacioinalnoj ravnopravnosti duboko u njemu usađena i da žestina kojom govori nesumnjivo mora dovesti do realizacije.

I eto sada, nakon toliko očekivanja, Pupačić nije više među nama. Ipak, sve ono što je rekao na onoj književnoj večeri ostalo je duboko usađeno u srcima naših ljudi. Iako njegova riječ, a posebno djelo, nisu do kraja izrečeni, jer su prekinuti iznenadnom smrću, ipak Metkovci čuvaju uspomenu na njega kao čovjeka koji je znao što je htio i za čim je išao.

Maja Visković

 


 

PROSLAVA 300-TE OBLJETNICE SMRTI HRVATSKIH MUČENIKA ZRINJSKOG I FRANKOPANA U METKOVIĆU

30. travnja 1971. god. Mirno proljetno predvečerje narušavaju svečani odjeci sa crkve Sv. Ilije. Mnogi su se pitali: »Što zvoni? U kalendaru nema danas ni jedan svetac«. Da, mnogima nije poznato da se uz svece moramo spomenuti i onih, koji su završili mučeničkom smrću boreći se do posljednjeg daha za slobodu i jedinstvo svoga naroda. I upravo taj dan spominjali smo se mučeničke smrti dvaju hrvatskih velikana mučenika bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana. Njihova zasluga u hrvatskoj povijesti golema je i mi bismo bili nedostojni nasljednici kada se ne bismo spomenuli onih, koji su svoj život dali za svoju domovinu.

Mnoštvo svijeta okupljenog oko crkve u to tiho predvečerje veliki znak poštovanja i ljubavi koju naši građani osjećaju za svoju domovinu i njezine herojske sinove. Gradska glazba laganim zvucima naše himne ugodno je potresla mnoge okupljene u crkvi zanesene tihom molitvom. Ničije srce nije moglo ostati pritajeno i ničije oko neorošeno gledajući veličanstveno okićen katafalk ukrašen slikom mučenika i trobojnicom koja je blistala pod tihim sjajem svijeća. Sv. misa za njihove duše i molitve bilo je sva što smo mogli učiniti u tom trenutku za pokoj vječni onima čija je borba za slobodu bila jedna od najsnažnijih manifestacija svijesti o hrvatskoj nezavisnosti, državnosti u najtežim trenucima naše povijesti.

Bilo bi suvišno opet ponavljati cijelu povijest onih obitelji i sve ono što je otac župnik u svojoj propovijedi na svetoj Misi rekao. Skoro pet stoljeća ove su dvije obitelji bile najuglednije u Hrvatskoj, a mnogi njihovi članovi od 12. do 17. stoljeća kao hrvatski banovi zauzimali su najznačajnija mjesta na hrvatskom dvoru i u saboru i svojim umom i viteštvom u teškim oružanim i političkim borbama pridobivali su naklonost naroda i svih onih čiji su ideali bili isti.

SVIRANJE — LIJEPE NAŠE — ZA VRIJEME PROSLAVE

Život i smrt ovih dvaju hrvatskih mučenika obvezuje nas da se i dalje nadahnjujemo njihovim junačkim djelima, da budemo ustrajni u borbi za svoju grudu i svoj jezik, i da budemo urotnici protiv svih onih koji ugrožavaju naše jedinstvo. I na ovoj našoj skromnoj proslavi 30. travnja ove godine vidjelo se koliko su ovi mučenici svojom smrću zauzeli mjesta u srcima naših građana. »Navik on živi ki zgine pošteno.«

Anđelka Šakota

 


TKO JE »MOJA STARA«?

U nekim našim krajevima u zadnjih nekoliko godina nazivlju od prigode do prigode sinovi i kćeri svoga oca »moj stari«, a majku »moja stara«. Neke djevojke nakon udaje često nazivlju majku svoga muža »moja stara«, pa je stvar postala još gora, jer se često ne zna, na koga misle te mlade nevjeste i koga tako časte, da li svoju svekrvu ili svoju majku. Zbrka je očita, pa čovjek mora neko vrijeme pratiti razgovor, da bi doznao, tko je to »moja stara«.

Hrvatski jezik nije siromašan. Hrvati imaju i posebne riječi, kojima označuju rodbinske odnose, pa se u tome vidi bogatstvo hrvatskog jezika. Neki veliki evropski narodi imaju istu riječ za oznaku strica, ujca i tetke, dotično istu riječ za oznaku strine, ujne i tetke. Istom riječi oni označuju još neke odnose u rodbini.

Ako nevjesta izravno govori svekrvi, ne govori joj »svekrvo«. Ona osjeća, da bi to bilo neuljudno. A zašto ne bi bilo neuljudno i onda, kad nevjesta govori o svojoj svekrvi pa kaže »moja stara«, iako joj nitko ne bi smio zamjeriti, ako kaže »moja svekrva«. Pa svi mi brzo osjetimo i brzo se domislimo, što je uljudno, a što nije, i kako se pokazuje, da nekoga cijenimo ili da do njega ne držimo.

Tko može ozbiljno govoriti, da nije važno, da li ćemo majci reći »majko« ili »stara«? Komu je to više manje svejedno ili samo nekakva navika, taj nema profinjene osjećaje niti pazi, što govori. Kad se radi o tome, je li nešto uvreda ili nije, pita se, je li se uvrijeđena osoba mogla uvrijediti, a ne pita se, je li je neka osoba htjela uvrijediti i je li mislila, da bi tim mogla uvrijediti.

Obično se misli, da ženske imaju više srca, više osjećaja nego muškarci. Kad je to tako, ispada vrlo nezgodno, kada kći nema volje da reče »moja majka«, pa u nekoliko minuta reče nekoliko puta »moja stara«. Ovdje se radi o nečemu, što ne valja, što je tuđe našem narodu.

Oni, kojih se tiče, neka se malo pogledaju u »dubrovačkom ogledalu«. Kad su Dubrovčani spominjali svoje kućne pomoćnice, govorili su »moja djevojka«, a ne »moja sluga«, a svaka odrasla ženska osoba bila je za njih »gospođa« bez obzira na godine, stalež i zanimanje, kojim se ona bavi.

I Zagrepčani poznati su po svojoj uljudnosti i skladnom ponašanju, a Zagreb i Dubrovnik bili su i sada su najkulturniji hrvatski gradovi.

P.V.

 


 

ISKRICE IZ HRVATSKE KULTURE

U prošlom broju počeli smo bilježiti neke glavnije vijesti iz hrvatske kulture, poglavito one koje imaju važnosti za širi puk, o kojima autor ovih bilježaka ujedno drži da nisu vazda svima dostupne. Stoga ćemo ih redovito pratiti i bilježiti. Autoru bi bilo drago znati postoji li zanimanje za ove bilješke među čitateljstvom »Iskre« i da li bi ih možda trebalo prikazati u kakvu drugom obliku. Stoga molimo da eventualne prijedloge i mišljenja dostavite uredništvu.

Prošli put zabilježili smo da se očekuje izlazak prvog broja »Hrvatskog tjednika« u nakladi Matice hrvatske. Na našu radost odmah zatim je i izišao. Kao što je većini čitatelja poznato, on je veoma dobro primljen među čitateljstvom diljem cijele Hrvatske. Uredništvo je izvrsno ostvarilo svoju zamisao glede sadržaja u smislu sveobuhvatnost pitanja iz društvenog, političkog i kulturnog života. List izlazi u nakladi od preko 60.000 primjeraka što je prava rijetkost za novine ove vrste. Tiska se bez ičije financijske pomoći osim pomoći svojih čitalaca. Fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti Hrvatske na sjednici dne 14. VI 1971. odlučilo je tjedniku dodjeli iznos od 83.000 din. u ime troškova za prva dva mjeseca izlaženja.

15. travnja 1971. na proširenoj sjednici Upravnog odbora Matice hrvatske u Zagrebu donesena je jednoglasna odluka svih nazočnih da se MH odriče Novosadskog dogovora o jedinstvenom hrvatskosrpskom jeziku i proglašava ga nevažećim. Zaključeno je da se jezik ubuduće zove hrvatski jezik i da se izradi Rječnik i Pravopis hrvatskog jezika. Nakon ove odluke istu je odluku donijelo Društvo hrvatskih književnika i neke druge ustanove. Autor ovih bilježaka i sam je sudjelovao na sjednici.

U Londonu će se održati Tjedan hrvatskog filma koji će početi 12. rujna 1971. godine i to u reprezentativnoj dvorani NATIONAL FILM THEATAR u kojoj se inače održavaju ugledni evropski festivali. Bit će prikazano sedam igranih filmova, te velik broj dokumentarnih i crtanih. U tom povodu gospodin Ken Wlaschin, engleski filmski stručnjak, dao je veoma laskave izjave o hrvatskom filmu za naše novinstvo.

U Zagrebu je u svibnju zabilježena 15. obljetnica Studija za crtani film bez ikakva slavlja. Premda je hrvatski crtani film zagrebačke škole stekao brojna svjetska priznanja i golem međunarodni ugled, ni dandanas Studio nema pogodnih prostorija koje su mu nužno potrebne.

Od 2.—7. svibnja u Zagrebu je održan VI. tjedan hrvatske radio-drame. Zanimljivo je spomenuti da je u program uvrštena i radio-scenska drama Stjepana Šešelja, mladog pisca iz Podgradine. Drama nosi naslov »Lov«, a obrađuje probleme iz sadašnjosti našega kraja.

Zrakoplovna nesreća koja se zbila nedavno na Krku, sve nas je duboko potresla jer je u njoj poginuo istaknuti hrvatski pjesnik Josip Pupačić, njegova supruga Benka i bolesna kćerka Rašeljka. Josip Pupačić je naš znanac i drag prijatelj. Mnogi ga se zacijelo živo sjećaju s nedavnog pohoda našem gradu sa skupinom hrvatskih pjesnika. Tom je prigodom čitao svoje pjesme u Osnovnoj školi i na tribini MH zajedno s ostalima. Prigodom boravka u Metkoviću posjetio je i župski ured zajedno sa svim svojim kolegama i živo i srdačno razgovarao s urednicima »Iskre« kojima je bio gost.

Institut za znanost i književnost »Liber« izdao je »Misal« iz 1483. godine u fototipskom pretisku. To je prva hrvatska tiskana knjiga koja je objavljena samo 28 godina poslije Johannesa Gutenberga. Ovo rijetko vrijedno djelo može se dobiti po cijeni od 480 dinara.

Književni fond A. E. šimić i ove je godine podijelio nagrade za poeziju i prozu. Prvu nagradu za prozu dobio je naš književnik Stojan Vučićević za putopisnu prozu »Podmornica«.

Poznata »Goranova nagrada« koju dodjeljuje list »Vjesnik« ove je godine pripala veoma zapaženoj knjizi »Ta kritika« Tomislava Ladana. Nagrada se dodjeljuje najboljem djelu na hrvatskom jeziku u toku jedne godine.

U Drinovcima u Hercegovini održani su tradicionalni »Šimićevi susreti« 29. i 30. svibnja. Na njima je sudjelovao veoma mali broj hrvatskih književnika što je izazvalo stanovite opravdane prigovore organizatoru.

U nakladi »Kršćanske sadašnjosti« objavljeno je kapitalno djelo iz područja slikarstva »Bogorodica s djetetom u staroj hrvatskoj umjetnosti XVI—XVI stoljeća«. To je veoma luksusno izdanje s vrsnim reprodukcijama i tekstom. Knjiga će izaći i u posebnim izdanjima na engleskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.

Zadnjih mjeseci diljem Hrvatske osnovan je niz ogranaka MH. Spomenut ćemo da su osnovani i neki u našem susjedstvu: u Imotskom, Makarskoj, Omišu i Pločama.

Matica Hrvatska iz Metkovića predala je u tisak knjigu mladog znanstvenika dra Trpimira Macana. Knjiga nosi naslov »Iz prošlosti donjeg Poneretavlja«. Sadrži 7 znanstvenih radova povijesnog i demografskog karaktera. Koristimo prigodu da mladom znanstveniku čestitamo nedavno s uspjehom obranjenu doktorsku dizertaciju.

U Sarajevu je ovih dana iznenada preminuo istaknuti hrvatski pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar. On zauzima veoma istaknuto mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Izdao je veliki niz knjiga poezije i za života dobio brojna priznanja i nagrade. Inače, rođen je u Stocu u Hercegovini 1917. godine.

U listopadu MH u Metkoviću otkrit će spomen poprsje vrlom hrvratskom sinu Stjepanu Radiću u parku gdje je on svojedobno govorio na velikom narodnom zboru. Poprsje će izraditi akademski kipar Srećko Galić.

U ovu svrhu bit će upriličeno prikupljanje darova u novcu uz posebno tiskane zahvalnice svim donatorima. Očekuje se dostojan odaziv pučanstva našega kraja.

Kronikus

 


 

NAKON POPISA STANOVNIŠTVA

Popis stanovništva u Metkovskoj općini tekao je bez ikakva zastoja. Prema rezultatima u općini su 4.716 domaćinstava sa 18.817 stanovnika. 1032 od njih nalaze se na privremenom radu u inozemstvu.

Općinski centar Metković sada ima 7088 stanovnika. U posljednjih 10 godina broj je porastao za 2574 stanovnika, odnosno za 50 posto.

Na drugom mjestu je Opuzen sa 2234 stanovnika. I on je porastao za 696 stanovnika, odnosno 50 posto.

UREDNIŠTVO »ISKRE« ZA RADNIM STOLOM

Samo tri sela Krvavac, Kula Norinska i Momići zabilježili su porast. Sva ostala su sela naglo opala.

Jedino selo Otrić-Seoci ostalo je na istom broju.

Metković je porastao, jer se stanovništvo brdskih sela i ljudi iz susjedne Hercegovine naselili uglavnom na periferiji grada. To naseljavanje u periodu nekoliko sljedećih godina još će se više povećati.

Pločanska komuna ima 2.841 domaćinstava i 10.268 stanovnika. Od toga broja stanovnika, koje je poraslo za 15 posto od 1961. god., njih 489 nalazi se na privremenom radu u inozemstvu.

Općinski centar Ploče, s užim teritorijem (Stablina, Čeveljuša i Sladinac) ima 4.667 stanovnika.

Na drugom mjestu je Komin za 1594 stanovnika. Staševica ima 1.001, Gradac 920, Rogotin 765, Plina (Zapadna i Istočna) 618.

 

 


 

ZANIMLJIVO PROČITATI

Neretva je najdulja jadranska rijeka u dužini od 230 km. U davna vremena ova rijeka je utjecala iza Visa u Jadransko more. Grci ovu rijeku zovu Naron, Rimljani Narona, a Nijemci Narenta.

Najtopliji dosad zabilježeni dan u našoj zemlji bio je 31. srpnja 1901. godine u Mostaru. Tada se živa u termometru popela (u hladu) na 56,2 Celsijusa. U vrelom pijesku kraj Neretve moglo se skuhati jaje.

Ploče su najmlađa luka na hrvatskoj obali Jadrana. Sistemski radovi su počeli tek poslije rata. Međutim prije više od 200 godina neretvanski pisac fra Luka Vladimirović (†1787 u Zaostrogu) pisao je, da tu treba izgraditi veliku luku, jer je to prirodni i najpogodniji izlaz na more bosansko-hercegovačkog bazena.

I ne samo to! On je u ono doba tvrdio da treba probiti i tunel iz Vrgorskog jezera do Baćinskih jezera i na taj način dobiti 3.000 hektara vrlo plodne zemlje. Tek 1938. zalaganjem fra Ante Gnječa, bivšeg metkovskog dekana, tunel je probijen, zemlja je oslobođena vode. Danas se radi, da se taj tunel proširi i tako ostvari davna zamisao fra Luke Vladimirovića.

Ima već 18 godina da su u Neretvi zasađeni prvi nasadi mandarina. Najprije su se pojavili u Opuzenu, a onda su se proširili na cijelo područje donje Neretve. Pokušaj je uspio, stabla su se razvila i aklimatizirala i donijela velik urod. One su postale najrentabilnije voće. Potražnja je velika na domaćem i inozemnom tržištu. Prednost im je u tome, što zbog klimatskih prilika sazrijevaju 10—30 dana prije onih u Egiptu i Izraelu. Obilje podzemne vode, velik broj sunčanih sati, umjerena ljetna temperatura (poznato je da temperatura iznad 30 stupnjeva škodi, kao i ona ispod 12 šteti mandarinima) omogućuju punu afirmaciju ovoga voća u neretvanskom bazenu.

 

 


Dr fra Ivan Jurić Rim: »Vaša »Iskra« i do mene je sjevnula. Srdačno čestitam na onako zanimljivom sadržaju. Služi na čast svima koji se zdušno namučiše.«

Ika Brozović Australija: »Jedino »Iskra« može me razveseliti dok je čitam. Ona me veže s rodnim krajom.«

Fra Leonardno Buljan — Visovac: »Iznenađen sam Vašim listom. Veselim se, da se pronalaze novi načini rada prema zahtjevima današnjice. Čestitam Uredniku i pomagačima!«

Željko Sarić — Trilj: »Primivši vaš list, ostao sam iznenađen i duboko potresen. »Iskra« je zapalila čitavog mene i razvila se u pravu buktinju moje ljubavi prema urednicima i svima koji surađuju. S velikim nestrpljenjem očekujem novi broj.«

S. Borgija — Minchen: »Primila sam dragu »Iskru«. Želim Vam mnogo uspjeha u radu. Uvijek je za mene radost kad je primim. Zato šaljite odmah netom iziđe.«

Petar Nikolac — Zagreb: »Veoma sam zadovoljan, što je zaslugom vrijednih pokretača naš Metković dobio takav list. S moje strane kao Metkovca — velika hvala! Pošaljite mi odmah sve brojeve.«

Rade Buljubašić — Australija: »List je zanimljiv. Drag mi je, jer piše o Metkoviću i našoj Krajini. Još mi je draže što je ona našla zajednički jezik za ljude različitih shvaćanja. Čestitam«

S. Andrijana Marušić — Glonn: »Primila sam Vaš broj nove »Iskre«. Sve me vijesti interesiraju, ali posebno one koje donosi »Iskra«. Ponosna sam što nešto takova izlazi u Metkoviću. Takav list ljude zbližuje, a to je najglavnije.«

Dr. Tomislav Šagi-Bunić — Zagreb: »Čestitam i radujem se »Iskri«. Pošaljite odmah nekoliko komada.«

Jerko Puljević — Johannesburg: »Sve me vijesti zanimaju iz kraja, ali one koje »Iskra« donosi, posebno me interesiraju. Pošaljite naš list netom se tiska«.

 

 


 

MOLBE—ŽELJE I POZDRAVI IZ JOHANNESBURGA

Naš mještanin Jerko Puljević, koji je nedavno otišao u daleku Afriku poslao nam je sliku koju donosimo i pismo iz kojega izvadismo nekoliko odlomaka.

... Šaljem Vam sliku i ovaj mali skromni ček (35 dolara), da znate, da nismo zaboravili naš dragi Metković i Hrvatsku.

METKOVSKA KOLONIJA U JOHANNESBUBGU

... Svi očekujemo našu dragu »Iskru«. Kad iziđe odmah pošaljite nekoliko komada, a mi ćemo se opet sjetiti, ako bude štogod trebalo.

... Pošaljite nam koju sliku od procesije V. Petka. To je zajednička molba svih nas Metkovaca u ovoj dalekoj zemlji Želimo tako bar donekle dočarati naš grad za te velike dane.

... Ukratko bismo Vam ovo rekli: Radimo da steknemo nešto novca, jer smo zato i došlo ovamo, ali ako Bog dade zdravlje MI ĆEMO SE SVI JEDNOGA DANA POVRATITI NATRAG.

... Svi mi pozdravljamo cijeli Metković. Izrazite preko lista naše čestitke RK »Mehanici« i NK »Neretvi«.

Neka nas sve Bog čuva i pomaže!

Vaš Jerko

 


 

MIR I DOBRO!

Dragi urednici!

Do sada sam primio četiri broja Vašeg lista »Iskra«. Najljepše zahvaljujemo na ovom daru. Svi su ovi brojevi prepuni duhovnog bogatstva i povijesnog svjedočanstva. On su svjetionik neretvanskom kraju i nastoje da u današnjem svijetu zasvijetle svjetlom, koje je transformator prošlosti i akumulator za budućnost.

MINISTRANTI SA SVOJIM VJEROUČITELJEM U SINJU

»Iskru« su pokrenuli i uređuju franjevci s pukom. Zajedničkim snagama ste nastavili drevnu prošlost. Stupate sigurnim putem, idete stopama otaca. Za njih je to bila životna stvarnost koja ih je uvijek i svugdje neprestano povezivala. Vjernici i fratri su bili jedno. Odsjev i slika vjernika nalazila se utisnuta u srcu franjevaca. Prema jednom dokumentu iz XVI stoljeća piše, da su ovi naši vjernici »možda najbolji vjernici na svijetu jer u svojim srcima imaju uklesane franjevce« (scolpiti nel cuore).

»Iskra« i u današnje vrijeme je svjedočanstvo prošlosti i u isto vrijeme naše svakidašnje svjetlo. Zapaljena je u Metkoviću, a njezino svjetlo obasjava Hrvate u Hercegovini, Dalmaciji i cijelom svijetu.

Čestitam na onome što ste učinili. Suosjećam s teretom koji nosite. Svako dobro želim u budućnosti, a uvijek Vas bratski pozdravlja

Andrija đr Nikić

Humac, 20. srpnja 1971.

 

 


 

HODOČAŠĆE U LURD

Naša župa organizira hodočašće u Lurd autobusom »Dalmacijaturista«. Ako bi bilo dovoljno prijavljenih — raspored bi bio slijedeći:

Prvi dan:

Polazak iz Metkovića — dolazak u Genovu navečer — večera i noćenje.

Drugi dan:

Genova — doručak, odlazak za Aix-en-Province (ručak), odlazak za Toulouse, večera, noćenje.

Treći dan:

Toulouse, doručak, odlazak za LURD, smještaj, ručak, pobožnosti u Svetištu, večera, noćenje.

Četvrti dan:

Cijelo vrijeme boravka u LURDU hodočasnici dobivaju svakog dana doručak, ručak i večeru, a noćenje je u hotelu.

Peti dan:

Zajedničke i privatne pobožnosti prema posebnom programu

Šesti dan:

LURD, pobožnost, doručak, odlazak za Narbonne, ručak, odlazak za Avignon, smještaj, večera, noćenje (razgl.)

Sedmi dan:

Avignon, doručak, odlazak za Marseille, pobožnost, ručak, odlazak za Milano, smještaj, večera, noćenje.

Osmi dan:

Milano, doručak, kratko razgledavanje, odlazak za Padovu, pobožnost (sv. Ante i o. Leopold Mandić), ručak, odlazak Venezia, smještaj, razgledavanje, večera, noćenje.

Deveti dan:

Venezia, doručak (eventualno razgledavanje), odlazak za Trsat (negdje na putu ispred Trsta osigurati i ručak) na Trsatu pobožnost u Svetištu, završetak hodočašća, večera, odlazak za Metković.

Potanje informacije dobivaju se kod Župskog ureda — Metković Omladinska 25. Polazak 4. rujna 1971.

 


 

DVA OGLASA

Matica hrvatska u Metkoviću kani osnovati pjevački zbor. Svi zainteresirani neka se jave na adresu Matice hrvatske Metković, Ponirska 2, ili gospodarskom tajniku Ratku Krstičeviću, usmeno. Nakon ovoga roka izvršit će se audicija prijavljenih osoba.

--------------------

Narodno sveučilište Metković oglašava slobodnim radno mjesto sa skraćenim radnim vremenom: ŽENSKOG i MUŠKOG radio-spikera. Uvjeti: završena srednja Škola. Prijave uputiti na adresu: Narodno sveučilište Metković — za radio spikera. Audicija će se obavit 8. rujna 1971.

NK »NERETVA« U DRUGOJ LIGI

Svatko je to priželjkivao. Metkovci su jesenski dio prvenstva završili bez poraza, s dva boda prednosti pred Makaranima. U nastavak prvenstva ušlo se je potpuno spremno.

Pod vodstvom trenera Ante Prce radilo se je intenzivno i disciplinirano. Želja je bila svih jedna: grad na Neretvi mora dobiti drugoligaša.

I konačno se ostvario davni san igrača NK »Neretve«, cijeloga grada, a i čitave Krajine. Bez poraza u konkurenciji 10 klubova, sa 44 data i samo 4 primljena gola, »Neretva« kao najkvalitetniji klub južne Dalmacije ulazi u Drugu ligu.

Stadion »pod Vagom« slavio je slavlje. Popularni Leo rekao je «da je grad dvanaest godina čekao ovu feštu«. I dočekao ju je. Sportski Metković sada je zadovoljan. On mirno očekuje klubove koji će lomiti koplja sa »Neretvom«. Podrška Skupštine Općine, raznih organizacija, članovi i prijatelji daju moralnu i materijalnu podršku na koju treba računati.

I naš list se pridružuje stotinama čestitaka da se nastavi bogata tradicija ovoga kluba, koja izgleda, doživljava upravo svoj zenit.

 

RK »MEHANIKA« U HRVATSKOJ LIGI

Još jedan veliki sportski događaj doživio je naš grad. Prvak Dalmatinske rukometne lige postala je metkovska »Mehanika«. U idućem prvenstvu Metkovci će se boriti u hrvatskoj ligi.

Metkovci igraju vrlo dobar rukomet. Ta mlada, ali puna poleta, rukometaška ekipa postigla je veliki uspjeh. I u Hrvatskoj ligi ona će biti tvrda kost za svaku ekipu, a osobito pred svojom publikom.

Svi mladići zaslužuju pohvale, ali ipak bi trebalo istaknuti braću Veraje, koji su punili mreže svojih protivnika. Naše čestitke i mnogo uspjeha u daljnjoj borbi.

PRIJATELJ

 


Uskrsni blagdani prošli su veličanstveno kao i obično. Mnoštvo svijeta osobito je prisustvovalo procesiji Velikog petka. O. župnik tih dana pozvan je u rezervu.

ŠUP (je imao maturalnu zabavu 17 travnja u prostorijama hotela »Narona«. Bilo je živo i zabavno.

Na igralištu RK »Mehanika« postavljeni su novi panoi i nove reklame. Sve djeluje ukusno i lijepo.

Neuobičajene vremenske neprilike nanijele su velike štete poljoprivrednicima u donjoj Neretvi. Proljetni radovi izvodili su se s velikim zakašnjenjem. Vinogradi li voćnjaci nisu obrezani, voćke su ostale nepotkresane a povrće nezasađeno.

Na jadranskoj magistrali od Splita prema Omišu u blizini Sumpetra poginuo je u prometnoj nesreći 9. travnja naš mještanin Blaž Domazet

Štafeta mladosti prošla je kroz naš grad 26. travnja, te predana na graničnom prijelazu omladini BiH.

U noći 7. svibnja provaljeno je u kapelu Sv. Ante u Dubravici. Provalnici su odnijeli kandelire i nešto sitnog novca, koji se našao na oltaru Pretpostavlja se da su to učinili cigani, jer su se tih dana viđali na tom mjestu

Vice Vukov i Katja Markotić gostovali su u našem gradu 4. svibnja. Kao i uvijek ovaj pjevač pobuđuje veliko zanimanje kod svojih nastupa

Fra Vinko Prlić posjetio je grobove Zrinskih i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 14. svibnja ove godine.

Prof. Danilo Pejović iz Zagreba u prostorijama »Razvitka« održao je predavanje o Uroti Zrinskih-Frankopana prilikom njihove 300 obljetnice pogiblje u Bečkom Novom Mjestu. Zainteresiranost građanstva bila je velika. Tom prilikom je obišao našu crkvu a primio od glavnog urednika sve brojeve našeg lista.

Pastoralno vijeće 23. svibnja pošlo je na uzlet u Zaostrog. O. gvardijan ih je zadržao na ručku i pokazalo im znamenitosti našeg samostana

Nakon dosta sušnih dana pala je obilna kiša posljednjih dana mjeseca svibnja.

Naši maturanti s uspjehom su završili školsku godinu i veliku Maturu. Većina njih polazi na daljnje školovanje, posebno u Zagreb.

Akademski kipar Andrija Frank uz Splita postavio je ovi natpis na grobnicu Anke Jurić koja je njezinom oporukom pripala Franjevcima

OVOGODIŠNJE  METKOVSKE ŽUDIJE

»Mehanika«, metalno-montažno poduzeće iz Metkovića, sagradit će auto-servis, koji će biti opremljen najsuvremenijim tehničkim uređajima. Projekt je izradio IMV iz Novog Mesta. Servis će bita univerzalan i zapošljavati će oko 60-ak radnika.

»Neretvanski partizan« postao je za godinu dana skoro novi kolektiv. U toku prošle godine sagrađeno je nekoliko objekata među kojima su najznačajniji silos kapaciteta 750 vagona, pekara i mješaonica stočne hrane. Osim toga poduzeće je rekonstruiralo tvornicu tjestenine.

Skupština Općine usvojila je prijedlog budžeta za 1971. godinu, po kojima su obaveze privrede ostale iste ili su neznatno povećane. Odbornici iz privrede zahtijevali su poštivanje principa rasterećenja privrede, ali je konstatirano da se tome zahtjevu ne može udovoljiti.

Metkovska gimnazija dobila je vrijedan poklon od dipl. inžinjera rudarstva prof. Branka Gluščevića. Ugledni stručnjak i poznavalac rudnog bogatstva poklonio je oko stotinjak uzoraka minerala iz raznih geoloških doba s raznih područja naše zemlje.

Dva kilometra sjeverno od Metkovića kod sela Doljani otkriven je arheološki nalaz prilikom kopanja temelja za motel. Pretpostavlja se da je riječ o jednom većem rimskom naselju. Lokalitet nosi naslov Topine. Nađeno je mnogo ulomaka krovnog crijepa i ostataka lijepo obrađenog građevinskog kamena.

Komazini, stanovnici na periferiji Metkovića, brzo će ostvariti svoju posljednju etapu u izjednačenju s gradom. Udruženim sredstvima i Skupštine općine izgrađena je trafostanica. Stupovi su već postavljeni. Sad se samo čeka da poduzeće PTT premjesti svoju telegrafsku liniju koja ometa završetak radova.

Kolektiv Komunalne ustanove u Metkoviću proslavio je još jedinu radu pobjedu. Komisija za tehnički pregled građevinskih radova na gradskom vodovodu izdala je dozvolu za upotrebu tog objekta na kojega se čekalo punih sedam godina. Vodovod je bez odobrenja bio pušten 1964. premda nije bio završen. Stručnjaci smatraju da je to najjeftiniji vodovod u nas.

U Metkoviću je otvoren pogon »Mobilije« iz Osijeka. Pogon »Ivo Marinković« služi za montiranje namještaja.

2. VI izgorjela je u svojoj baraci na Željezničkoj stanici KATA ŠUTALO.

1. VI u naše uredništvo došao je Stojan Vučićević. On se je živo interesirao za naš list i rado ponudio svaki suradnju.

Na blagdan Sv. Ante bila je školska Sv. Ispovijed. Otpjevan je svečani — Tebe Boga hvalimo — u zahvalu za sve milosti dobivene kroz prošlu godinu.

Svoj stari kraj posjetio je Marko Medar sa svojom suprugom.

Naš mještanin Matiša Rajčić sudjelovao je na festivalu »Slavonija 71«.

Otac župnik posjetio je za vrijeme praznika neke naše župljane koji se nalaze na studijama na radu u zapadno-evropskim zemljama.

Osnovna škola u Metkoviću i simfonijski orkestar iz Mostara izveli su koncert povodom završetka školske godine. Program je bio raznovrstan i dobro uvježban zahvaljujući neumornom radu nastavnica Maje Batinović, Tatjane Vukša i Divne Dragović.

19. srpnja izgorjela je kuća Jure Malenice. Preporučamo vjernicima da se sjete svojim prilozima, da bi se kuća popravila i tako prije postala useljiva!

29. lipnja boravio je u Metkoviću Pero Pirker sekretar Izvršnog komiteta CK SKH. On je prisustvovao sjednici Općinskog komiteta SK na kojoj se raspravljalo o aktualnom društveno-ekonomskom i političkom trenutku SRH i SFRJ.

5. srpnja na Visovcu primili su redovničko odijelo 27 mladića naše Provincije među kojima i tri iz Neretve: Pero Rastočić, Martin Vidović i Drago Marević.

Skupština općine Metković zainteresirana je za gradnju ateljea likovne i primijenjene umjetnosti u Metkoviću pa se i prijavila na natječaj kojeg je raspisao republički fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti.

 

VJENČANJE ANTE POROBIJE I GORADE SINOŠIĆ

Početkom srpnja boravio je akademski slikar Bruno Bulić, brat poznatog glumca Karla Bulića, kao gost našeg Lista. On je proučavao mogućnost slikanja nekih povijesnih događaja u crkvi Sv. Ilije.

8. srpnja tragično je poginuo u Opuzenu Mile Franičević, nastavnik i društveno-politički radnik.

NK »Neretva« ozbiljno trenira pripremajući se za prve  okršaje u Drugoj saveznoj ligi. Prema izjavi trenera i pojedinih igrača nastojat će se sve učiniti da bi ova sportska borbena momčad u sljedećoj godini postigla što bolji rezultat.

U organizaciji Matice hrvatske i Društva za povijest i arheologiju u Opuzenu je otvorena izložba crteža i radova velikog hrvatskog slikara Celestina Medovića. O životu slikara Medovića i radu govorio i je don Ante Salacan, predsjednik za podizanje spomenika Medoviću u njegovu rodnom mjestu Kuni na poluotoku Pelješcu.

Motorni brod »Lovornik« od 42 BRT, vlasništvo Ivana Mandića iz Metkovića sredinom lipnja potonuo je kod Opuzena nakrcan pijeskom.

Streljački savez Metkovske općine, uz materijalnu pomoć privrednih organizacija i dobrovoljnim radom građana sagradit će suvremenu streljanu u Pavlovači kod Gubavih kuća.

Blagdan Sv. Ilije zaštitnika Grada svečano je proslavljen 20. srpanja. U punoj crkvi kad (koncelebrirane mise propovijed je održao O. Mijo Marić.

Jedanaest novih dječaka primljeno je u Ministrantski zbor. Uz jednomjesečnu pouku i zalaganje fra Vinka osposobljeni su da sudjeluju u vjerskim funkcijama.

Naša župa organizirala je hodočašće u naše nadbiskupijsko  centralno svetište tu Sinju. Vjernici su i ovoga puta pokazali svoju ljubav Onoj, koja im je toliko puta u životu pomogla.

Dobili smo novog dopisnika Vjesnika u osobi Iva Jurića.

Sredinom srpnja vladala je nezapamćena vrućina. Naši građani iskoristili su vruće dane u odmoru na moru posebno u Kleku.

U srijedu 21. srpnja RK »Mehanika« pobijedila je rukometnu reprezentaciju Švicarske sa 18:15.

Ovogodišnji sajam koji se je održao 27. srpnja prema mišljenju građana nije uspio. Po kvalitetu i po broju sudionika bio je slabiji nego prošli.

RK »Mehanika« boravila je 10 dana na Badiji iskoristila vrijeme u pripremama za skoro prvenstvo u Hrvatskoj ligi.

Zvonik crkve Sv. Stjepana u Opuzenu, koji je oštećen od groma, uskoro će biti renoviran.

Crkva Sv. Ante u Kominu uz popravak krova i unutrašnje uređenje, dočekala je svečano blagdan svog zaštitnika.

Nova crkva u Dračevu dobila je novi lijepi i ukusni zvonik. 22. kolovoza bit će posveta nove crkve u Vidonjama (Mlinište).

30. srpnja boravila je u Metkoviću RK Dukla« bivši trostruki prvak Evrope. Ona je odigrala prijateljsku utakmicu s RK »Mehanikom«. Domaći su pobijedili sa 18:17.

1. kolovoza dva autobusa hodočasnika pošla su u Sinj Majci Božjoj. Hodočasnike je vodio o. fra Vinko Prlić.

8. kolovoza 1971. gostovao je u našem gradu Vjekoslav Jutt

8 kolovoza u 19 sati održana je svečana komemoracija smrti Stjepana Radića. Preko svete mise o religioznom karakteru hrvatskog vođe govorio je o. župnik.

13. kolovoza gostuje u ljetnom kazalištu u Metkoviću Hrvatsko narodno kazalište iz Splita — Libar Marka Uvodića Splićanina. — Uz ostale nastupaju: Asja Kisić, Boris Dvornik i Zdravka Krstulović. Kao gost večeri pojavljuje se Kario Bulić.

15. kolovoza blagdan Velike Gospe proslavit ćemo šito svečanije. Cijeli dan bit će prigode za ispovijed i pričest. Glavna svečanost održat će se navečer.

NK »Neretva« u pripremi za natjecanje u Drugoj saveznoj ligi odigrala je par prijateljskih utakmica u kojima je pokazala odličnu kondiciju i pružila nadu da se može boriti za solidno mjesto među klubovima Južne skupine. Ona je odigrala s GOŠK-om 0:0, »Junaka« iz Sinja pobijedila je s 3:2; nad Neretvancem je slavila pobjedu 9:2; Slavena iz Živinica tukla je 2:1.

U izgradnji je velika šestokatnica na području bivšeg dječjeg vrtića. U prizemlju će biti IKB — Split, a u gornjem dijelu 18 stanova.

Naš fotograf Fabijan Lisičić premjestio je radnju sa Tomislavova trga u ulicu Kreše Rakića.

Uslijed goleme vrućine i nepadanja već odavno kiše vodostaj rijeke Neretve mnogo je opao.

Nezapamćena vrućina učinila je da u Neretvanskom polju zakaže urod voća i povrća.

Neki naši građani vratili su se iz SR Njemačke. Oni su zainteresirani za kupnju zemljišta, jer žele ostati u Domovini.

 

 


 

CRTICE S NAŠEG GROBLJA

Što znače četiri čempresa?

ČETIRI ČEMPRESA NA GROBLJU

Andrija Majić p. Filipa i njegova supruga Manda r. Martinac imali su 13-ero djece, od kojih još dvoje živih.

»Španjolica« — teška bolest kosila je redom stanovnike Metkovića. U kući p. Andrije 4 djevojčice jedna za drugom umrle su od te bolesti. Pokopane su u anđeoski grob, njima na spomen posađena su 4 čempresa, koja preko 5 decenija krase naše groblje

I nitko nije dirao te čemprese. Vojske su dolazile i prolazile. Svakome su bili simpatični, jer su svakome simpatične nevine duše onih, koje taj zeleni spomenik simbolizira.

Ž. M.

Nova grobnica oo. Franjevaca

GROB OO. FRANJEVACA OPORUKOM ANKE JUR.IĆ

Oci Franjevci dobili su novu grobnicu na Metkovskom groblju sv. Ivana. To je grobnica pok. Anke Jurić, koju je oporukom njima ostavila. Zalaganjem Župskog osoblja, posebno o. Ćire Ujevića, akademski kipar iz Splita Andrija Frank uklesao je slova stavivši ime pok. Anke i njezine pok. majke napisavši: Grobnica otaca franjevaca oporukom Anke Jurić.

A. J.

Grob izvan groblja

Jakov Fabiani bio je oženjen s Lucom Jurišin iz Vida, koja je umrla od crnih ospica (boginja). On je stanovao u kući, gdje sada stanuju Ivica i Božo Gluščević, a kuća je sagrađena 1872. Jakov je bio trgovac, pa je kuću sagradio samo 30 m. nizvodno od prvog drvenog mosta preko Neretve, čiji se ostaci i danas vide.

GROB VIDA GLUŠČEVlĆA I JAKOVA FABIJANI

Luca Fabiani umrla je od kužne bolesti. Prema ondašnjim sanitarnim propisima sprovoda i redovitog pokopa nije bilo za takve bolesnike, pa je njezin prijenos do groblja i pokop bio u ponoć. Kapsa s posmrtnim ostacima iznesena je na gornja vrata, a ispred i iza lijesa poprskano je otopinom lizola. Iz tih razloga je pokopana među polama vani groblja.

Jer je Jakov bio imućan na tom mjestu on podiže grob popločan kamenim pločama s vijencem od bijelog kamena i još tri kamen ploče (tri groba), od kojih je jedna služila za pokop obitelji Fabiani i Vida Gluščević, druga za građane koji nemaju svoje grobnice. Mnogo ih je tu pokopanih, kako se vidi u grobarevoj knjizi.

Godine 1927. Božo Gluščević kupio je od Općine 136 m2, da bi uredio ovaj grob van groblja. No, razne peripetije prije rata, te razne vojske u ratu koje prokopaše rovove, sve to onemogućiše.

Staro groblje bilo je obzidano zidovima debljine i do dva metra. Ti zidovi ostali su unutar novih grobnica, pa im se površina i danas nazire. Vjerojatno su služili kao neke utvrde, straža ili položaj, s kojeg se moglo lako osmatrati.

B. G.

Kad me napadnu misli pune taštine i kad mi duh smuti zavist, uputim se prema maloj uzvišici gdje se nalazi groblje moga grada.

F. D. Guerrazzi

Svi su mrtvaci dobri, i na svakom grobu može procvasti ruža.

Ivan Raos

Smrt ne čeka nitko odveć dugo.

Ivo Andrić

Budi uvijek spreman dočekati smrt jer ona dolazi kada joj se najmanje nadaš,

J. A. Wessel

 


 

7. IV 1971. Nakon duže bolesti umrla je STANA NIKOLIĆ.

9. V 1971. U teškoj saobraćajnoj nesreći kod Sumpetra poginuo je u 43. godini života BLAŽ DOMAZET.

20. IV 1971. U splitskoj bolnici nakon duže bolesti umrla je MAŠA JOVANOVIĆ ud. Ive.

4. V 1971. U 60. godini života umro je LUIGI DI BELLO.

16. V 1971. Tragično je poginuo u centru grada VENANCIJE KOVACEVIĆ u 35. godini života.

25. V 1971. Nakon duže bolesti raka — potpuno iscrpljena — umrla je učiteljica ZORA VERAJA u 44. godini života.

4. VI 1971. U splitskoj bolnici u 70. godini života umrla je STANA BRLJEVIĆ.

30. VI 1971. U Zapadnoj Njemačkoj umro je IVAN VRNOGA. Pokopan je na groblju Sv. Ivana u Metkoviću.

18. VII 1971. Nenadano je umrla ANKA DI BELLO.

JER UMRIJESTE,

VAŠ JE ŽIVOT SAKRIVEN S KRISTOM

U BOGA! A KAD SE POJAVI KRIST, ŽIVOT VAŠ,

TADA ĆETE SE I VI S NJIM POJAVITI U SLAVI.

(Kol. 3, 3-4)

 


 

 

 

 

S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti

 

IZDAVAČ:

ŽUPSKI URED SV. ILIJE — METKOVIĆ, OMLADINSKA 25,
telefon 88-218

LIST »ISKRA« IZLAZI POVREMENO

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: FRA MARIO JURIŠIĆ

UREDNICI: MARIO GABRIĆ, ANĐELKA ŠAKOTA, VICKO MUSTAPIĆ, FRA  MARIO JURIŠIĆ, ŽIVKA MARTIĆ, PERO CVTTANOVIĆ, FRA VINKO PRLIĆ, HRVATIN JURIŠIĆ, MAJA VISKOVlĆ

NASLOVNU STRANU — ULAZAK SV. ILIJE NA NEBO — IZRADIO: EDO PETRIĆ — METKOVIĆ

ZADNJA STRANA: IGRALIŠTE RK »MEHANIKE« IZ METKOVIĆA

FOTOGRAFIJE: FABIJAN LISIČIĆ — METKOVIĆ

TISAK: »BIOKOVO« — METKOVIĆ

NAKLADA 1000 PRIMJERAKA

METKOVIĆ, KOLOVOZ 1971.


 

PREGLED SVIH BROJEVA

SADRŽAJ