Nije namijenjeno rješavanju problema kao što su:

- problematično ponašanje pojedinaca, nesporazumi sa
  susjedima i/ili bilo kojom skupinom ljudi

- bilo kakva hitna intervencija (poplava u stanu i sl.)

- psi koji ometaju lavežom ili nisu na uzici ili nemaju brnjicu

- požari, zagađenja zraka i vode

- buka

- prijedlozi za postavljanje novih posuda za otpad, novih
  rasvjetnih tijela, semafora i slično

- žalbe na rad gradskih tijela ili bilo kojih tijela javne uprave

- bespravna gradnja

- divljanje po cestama, konzumiranje droga, javna opijanja,
  nasilje nad životinjama, preprodaja i sl.

Za to postoje nadležna tijela kojima se uvijek možete obratiti.

POGLEDAJTE

POPIS ULICA

GRAD METKOVIĆ

TISAK

OSMRTNICE

20.4.2014.
Mara Vekić
udova Joze, rođ. Bebić
1924. - 2014.
Mara Vekić
23.4.2014.
Nedjeljka Draga Ivanković
supruga Joze, rođ. Popović
1924. - 2014.
Nedjeljka Draga Ivanković

KONTAKT

LINKOVI

3/72

iskra

 broj 3/1972.

Ovo par riječi za božićne blagdane upravljam vama svima koji slavite Kristovo rođenje kao dan Božjeg mira, sreće, radosti.

Božić je dan Boga i čovjeka. Krist se rađa, zemlja mu postaje kolijevka, a svaki čovjek poslije ovog velikog Rođendana, postaje-njegov brat.

Ipak, ovaj pozdrav l čestitke posebno upućujem svim našim NERETVANIMA u prekomorskim zemljama, kao i onima koji se nalaze na privremenom radu u inozemstvu. Njima je za Božić najteže. Oni su daleko od Domovine i domaćeg ognjišta. Oni, koji su stranci, radnici, izgnanici, borci standarda i lovci sreće, baš im ona nedostaje. Oni su je lišeni ovih dana kad je svatko posjeduje. Oni su tijelom u rovovima, ugljenokopima, talionicama željeza* prašnjavim tvorničkim postrojenjima, na novogradnjama ili na mostovima, ali su svojim mislima u dragoj NERETVI. Oni su puni gorčine prema svemu što je strano. Za njih ne postoje dvije domovine, za njih je samo rodna gruda svetinja. Za njih je Božić samo na domaćem ognjištu doživljaj i radost. Zato su njima upravljene pjesnikove riječi: -O Bože, zar im se ovih dana nećeš bar Ti približiti? Ti trebaš izazvati radost u njihovim očima i malo vedrine u njihovim zjenama. Ako se je ovih dana rodila Radost, učini naše ljude u inozemstvu sretnim-".

I Marija i Josip osjetili su gorčinu tuđe zemlje. I oni sv. bježali iz Domovine da spase DIJETE i osiguraju mu egzistenciju, isto kao i vi. I vi ste pošli raditi za svoju djecu, ženu, muža, roditelje. Ona ista ljubav koja vas je natjerala da napustite domove, ona će vas i povratiti natrag. Nemojte se puno žalostiti ovih dana. Mi vas razumijemo. Znamo kako ćete doživjeti ponoćku, zvonjavu zvona, pucketanje badnjaka i paljenje svijeća na obiteljskom stolu.

Kad bi to ostalo zauvijek, onda bi to bilo strašno i neizdrživo, ali možda već slijedećeg Božića bit ćete među nama da zajednički spro-vedemo veliki dan Kristova rođenja.

Ono, što je zagrebački nadbiskup upravio vama u inozemstvu i ja velim: »Vi, koji ste u tuđini, ostanite vjerni Bogu, Crkvi, Domovini, rodnom kraju i svojim obiteljima. Na vas misle vaše žene, vaša djeca, vaši muževi i vaši roditelji. Nemojte odlaziti u prekomorske zemlje gdje vas čeka neizvjesnost, nego kad jednom poboljšate svoje gospodarske prilike, vratite se natrag na svoja ognjišta.

Do tada želim svima, a posebno vama dragi naši NERETVANl u tuđini, SRETAN BOŽIĆ t NOVU GODINU 1973.

fra MARIO

 


Božić na selu u Neretvi

Već od početka mjeseca studenog počinje polagana priprava za Božić. Ljudi govore: »Svi sveti, prvi Božić je prošao!«

Vrijeme je promjenljivo. Svaki dan je hladnije. Sunce je pošlo na južnu stranu, pa ga se malo ili skoro ne vidi. Za vrijeme blagdana djeca i mladići već se poigravaju s bajamima, s kojima izvode razne igre. Pred večer sve se skuplja kod vatre. Poslije večere ide se u susjedstvo. U kućama se pjevaju božićne pjesme: »U se vrime godišta«, »Veseli se ...« Vino je tada prestalo vreti, pa često i ono zna zagrijati uši, pa se srčanije i glasnije pjeva.

Kad se osjeti burno vrijeme, počnu se ubijati gudini. Svatko se želi najesti prasetine na kupusu, kojega je mraz već dobro protresao. Imućniji, koji goje po 2—3 gudina, izgovaraju se: »A, ubija sam ga, dašto ću ga držati, neću valjda čekati oni zadnji dan, pa ću drugoga tamo prid sami Božić«. Drugi koji su slabijeg imovnog stanja, vele: »A, što ću ga više držati, ali ima nekakve koristi što ga hranim po ovom ledu, ovo je samo da ga održim na životu. Sto bi mu utaman davao i gojio ga. Svejedno mi je danas ili sutra, ko hoće šteđit isto može štedit, samo ako ga je volja.«

Svakog dana gudina manje. Skičanje postaje sve češće. Djeci nije teško i iz kreveta skočiti i poći tamo gdje se oni ubijaju. Da im netko nešto drugo zapovijeda, sigurno ga ne bi poslušali. Rekli bi: »Zima mi je; nemam što obut ne valjaju mi gaće...« U ovom slučaju toga nema. Za njih je veselje gledati kako se gudini tuku i pale. Mnogi koji ga nemaju, žele vidjeti bar kako se tuče.

Na sami Badnji dan počinje priprava za Božić. Peče se kruh u svojoj peći. Mnogi su učinili ranije. Mnogo je blagdana, pa ga treba ispeći što više. Sječe se meso, donosi kupus iz vrtla (običaj je da se za božićni ručak kuha kupus). Na Božić se ništa ne unosi u kuću, niti se kome što daje. Poslovica je: »Tko traži na Božić ručak taj ga ne ruča«. Pred samu večer bere se »bršten« i kite torovi( staje). Obično domaćica nosi krštenu vodu u čaši s brštanovom grančicom, poškropi tor, izmoli Vjerovanje i zabije nekoliko grančica u krov od tora. Ovu večer treba da bude sve živo u toru.

Dok se domaćica vrati, badnjaci su već pred kućom .Kuća se pomete, očisti, uredi, ali se smeće ne baca vani ni na Badnjak, ni na božićne blagdane. Nađe se zgodna posuda. Tu se sve smeće skupi i poslije blagdana baci u rijeku (Neretvu).

Kad je domaćica stigla i ukućani se skupili, ona uzima krštenu vodu, oškropi brštanovom grančicom, a a svi zajedno izgovaraju Vjerovanje. Zatim se udiju brštanove grančice u krov kuće oko prozora i vrata.

BOŽIČNA PRIREDBA U CRKVI SV. ILIJE

Kad su svi u kući, domaćin izlazi vani, donosi jedan po jedan badnjak u kući i veli: »Dobro nam došla badnja večer i ujutro po-rođenje Gospodinovo.« Prisutni ga posipaju pšenicom i često puta bijelom slamom i vele: »I s tobom Bog da zajedno.«

Poslije ovoga stavlja se večera na stol. Obično je to riba. Tko je nije mogao dobiti, kupio je bakalar. Kad je sve stavljeno, domaćin ili koji od mladića, izlazi na prozor ili vrata, pa ako ima svoju pušku zove obližnjega susjeda po imenu, a ovaj mu se odazove: »E, he, e« Na to mu onaj s puškom veli: »Dobro ti došla badnja večer i ujutro porođenje Gospodinovo«, te ispali nekoliko hitaca iz puške. Ovaj mu odgovara: »I s tobom Bog da zajedno sa dosta lita i godina.«

Sada se pristupa večeri. Kroz selo se čuje još zvanje i pucanje iz pušaka, po čemu se zna kada tko ide večerati. Iza večere, koji nisu za Misu, idu spavati. Djeca i starci isto idu vrlo brzo leći, a mladići i djevojke ostaju, pa se i nekoliko puta ponovi: »U se vri-me godišta ...«

Vrijeme se do ponoći malo oduži, pa se zna poći u susjeda jednu zapjevati. Oko 11 sati zazvoni drugi. Bude se oni koji su za Misu i sprema se za crkvu. Ženske se češljaju i po koji put pogledaju na ogledalo usprkos toga što postoji praznovjerno pričanje, da se samo vještice po noći češljaju i gledaju u ogledalo.

Poslije Mise ide se na spavanje i probudi sve one koji su za Zornicu. Neki znaju ispeći koju kobasicu, pa čekati i Zornicu neka su bili na Ponoćki.

Poslije Zornice iz svake kuće po jedno čeljade ne dolazi kući iz crkve, nego ide i namiri živo. Dade se malo bolje i obilatije da i životinje osjete da je Božić. Tek onda dolazi kući, budi ukućane i čestita im porođenje Gospodinovo.

Dok se dignu djeca, već su pod borom »darovi« što ih dobroj djeci donosi »Mali Isus«.

Mladić sa sela

(Ovako je bilo prije rata u neretvanskim selima.
Trebalo bi obnoviti zamrli običaj i u našem gradu).

 


Kakvo će biti vrijeme u 1973. godini?

Prema »Stoljetnom kalendaru« vladajući planet u 1973. godini jest Jupiter. Kao vladar Jupiter je po naravi dobar, svakoga shvaća i razumije.

Kakvo će biti vrijeme? Godina će biti više vlažna nego suha. »Stoljetni kalendar« za pojedina godišnja doba predviđa:
PROLJEĆE je hladno, sredinom ugodno, a onda vlažno i hladno.
LJETO je u početku vlažno a od sredine postaje toplije, te do kraja s olujama i vrućinom.
JESEN je kišovita.
ZIMA je u početku studena, a zatim blaga i ugodna.

 


Od svojih želja ispleti plašt sreće,

otopi u tami bol, plač i lelek,

skupi u srcu sav šum radosti,

u duši uzdigni pjesmu pobjednika .

I ostavi samoću — budi sretan.

Pokupi zvijezde s nebeskog svoda,

sakupi jačinu sunčevoga plama

i raduj se ...

Hukom šumnih rijeka

zapjevaj pjesmu pobjednika,

i nek' prodre tvoj plamen

u nebo, u zemlju, u sunce;

nek probudi iz snatrenja srca nevjernika,

upije plač prokletnika

— nek' budu sretni.

U plimi Božjoj saperi svoj znoj,

utaži žeđ stoljeća i utopi stenjaj gladnih usta.

U plimi Božjoj zaiskri pogledom sretnika,

poljubi cvijet, raduj se suncu

i budi sretan.

Iz gromkih kajanja i sretnih zahvala,

sačini svoju dušu.

I na nogama koje gazaše mulj

i osjećaše trnje, podigni se u visinu,

dahni dahom mučena i nepobijeđena,

rukama pomiluj zvijezde,

na licu osjeti ljepotu BOŽIČNE NOĆI

i — budi sretan.

ANĐELA MAJlĆ

ASTRONOMSKI I VREMENSKI PODACI

PROLJEĆE počinje u utorak 20. ožujka u 19 sati i 13 m. LJETO počinje u četvrtak 21; lipnja u 14 sati i 01 m. JESEN počinje u nedjelju 23. rujna u 05 sati i 21 m. ZIMA počinje u subotu 22. prosinca u 01 sati 08 m.

Zemlja će biti najbliža suncu 2. siječnja u 12 sati i 59 m. a najdalje od Sunca 3. srpnja u 16 sati i 12 minuta.

 


Fra GRGA MARTIĆ

NA GROBU FRA GRGE MARTIĆA U KREŠEVU

U svakom vremenu i svakom narodu postoje pojedinci koji su utjelovljenje epohe. Svojim radom, pisanjem ili vanjskim djelovanjem oni su odsjev težnje okoline, naroda u kojem živu. Takav je velikan fra Grga Martić. On je bio sin Bosne i Hercegovine, živio je u teškim i prelomnim danima povijesti kad je sav narod ustao protiv stoljetnog neprijatelja, turske vladavine. On se u potpunosti poistovjetio sa svojim narodom želeći ga kao ujak-franjevac duhovno podignuti. Sve svoje duhovne sposobnosti stavio je na službu narodu, politizirajući s vlastima da bi kao član bosanskog vijeća (Medžlisa) zastupao interese katolika i pravoslavaca, da bi kao narodni preporoditelj pisao o Bosni u hrvatskim — ilirskim novinama i časopisima a u slobodnim časovima opisivao svojim peroni mučnu epopeju junaštva bosansko-hercegovačkog naroda.

Fra Grga se rodio 1822. g. u Rastovači kod Posušja. Stupio je rnlad u franjevački red. Nakon završenih samostanskih škola učio je bogosloviju u Zagrebu i Pešti. Tu se već zagrijao za ilirski pokret kojem je u potpunosti pristupio. Vrativši se u Provinciju Bosnu Srebrnu Martić je djelovao na svim područjima. Radio je oko usavršavanja srednjih Škola u Provinciji. On je uglavnom sastavio pravila ili ustanove tih škola. Bio je kraće vrijeme nastavnik a i upravitelj škole u Kreševu. Fra Grga je osnovao osnovnu školu u Kreševu (1847) a zatim realnu gimnaziju u Sarajevu. On je 1872. godine doveo časne sestre milosrdnice iz Zagreba u Sarajevo da služe kao prve bolničarke. Sa svojim subratom, pjesnikom fra Ivanom Jukićem organizirao je izdavanje narodnih pjesama. Međutim, on je najviše poznat kao pjesnik velikog epa »Osvetnici« u kojem je opisao junaštvo bosansko-hercegovačkog naroda u borbi za oslobođenje od stoljetne turske vlasti. Taj je ep bio veoma čitan a neki su zbog toga nazivali fra Grgu hrvatskim Homerom. Martić je napisao još dosta pjesama, većih sastavaka, a dosta je i prevađao. On je bio uvjeren da je prosvjeta jedan od bitnih uvjeta za razvoj slobodnoga naroda.

Najdjelotvorniji fra Grgin rad bio je u Sarajevu gdje je bio dugo godina župnik i zastupnik katolika kod turskih vlasti. Cesto je morao intervenirati ne samo za katolike nego i za pravoslavce pa čak i muslimane kod vlasti. Zato je trebalo često mnogo muke a i pameti, požrtvovnosti i lukavosti. Fra Grga je sve to imao. On je u kršćanskoj slozi vidio jedini izlaz iz teških prilika bosansko--hercegovačkih od kojih su velike vlasti htjele izvući samo svoju korist. U biti dosljedan svojim principima, snalazio se Martić u tim teškim danima pa i nakon austrijske okupacije kad su austrijske vlasti htjele stvarati sebi podložnu provinciju na neslozi njenih stanovnika. Njegova »Zapamćenja« stoga su vjeran odraz te njegove snalažljivosti a i ljubavi prema svom narodu.

Upravo zato i spominjemo spomendan njegova rođenja.

JOSIP SOLDO

 


U mom domu jelka stoji,

okićena sva se blista.

Dječak jedan kraj nje stoji

zbunjen on me sad upita:

Dragi striček, zašto ovo

okitio ti si sad?

Moj to tata nikad nije

učinio otkad znam.

Zar istina može biti

da on ne zna što je Bog?

I tako je nježno milo

svoje lice brzo skrio.

Jedna suza hitro skliznu

iz tih oči kao žar,

on osjeti ljubav Božju

kraj te jelke, Božji dar.

Sad se sjećam, jednom davno

mama rekla mi je sve,

a to znači, Bože dragi,

došao si ti kod mene.

Dragi striček, odmah hitaj

natrag brzo u moj dom

da mi tata jelku kiti

jer, sretan ću biti s njom.

M.K.

SPOMEN-PLOČA MARINU DRŽIĆU

Na nadgrobnoj ploči u dominikanskoj crkvi SV. IVANA I PAVLA u VENECIJI uklesan je ovaj tekst:

»VELIKI HRVATSKI RENESANSNI KOMEDIOGRAF MARIN DRŽIĆ, ROĐEN 1508. U DUBROVNIKU, UMRO U VENECIJI 2. SVIBNJA 1567. I POKOPAN U OVOJ BAZILICI.

SPOMEN PJESNIKU — JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI U ZAGREBU 1972«.

 


 

POLITIČKE PRILIKE NA BIOKOVSKO-NERETVANSKOM PODRUČJU U DOBA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA

 

Dr Karlo Jurišić

Prema novijim istraživanjima Hrvati su na poziv bizantinskog cara Heraklija (610—641) pod vodstvom sedmorice braće i sestara, s Klukasom na čelu, 626. godine došli s Karpata na Jadran i svladavši Avare zauzeli i naselili svoju današnju postojbinu i to s cijelom obalom od Raše u Istri do Apolonije (Valone) u Albaniji.1) Zauzeto je područje dijelila rijeka Cetina na Bijelu Hrvatsku na sjeveru i Crvenu Hrvatsku na jugu. Biokovsko-neretvansko područje (današnje općine: Makarska, Ploče, Metković, Vrgorac i Imotski) nije tada bilo jedinstveno. Sjeverni kraj s Imotskim ušao je u sastav Bijele Hrvatske kao posebna župa, a Primorje od Cetine do Neretve, Vrgorska krajina i desna obala Neretve kao samostalna oblast zajedno sa Zahumljem, Travunjom, Dukljom i Ilirikom došli su u sklop Crvene ili Južne Hrvatske.2)

Dok je za Imotsku krajinu već od 10. st. poznat naziv Župa Imota,3) dotle za ostali dio Biokovsko-neretvanskog područja susrećemo više starijih naziva: (N)arenta — Neretva, Pagania — Poganska (zemlja),4) Maronia ili Mariania — Morska (zemlja)5) i Continens — Krajina.6) Stanovnici su se zvali Neretvani,7) Pogani, Morjani (Primorci) i Krajinjani. U doba Konstantina Porfirogeneta ( 959), Neretvanska se oblast sastojala od tri županije na kopnu: Rastoka, Makra i Dalena, i od četiri otoka na moru: Brača, Hvara, Korčule i Mljeta.8) Tada se u Primorju spominju četiri utvrđena grada: Makar, Brela, Oštrog i Labčanj.9) Neretvanska krajina bila je samostalna oblast Crvene Hrvatske, koja je u prvim stoljećima nakon doseljenja priznavala kao i druge oblasti Crvene Hrvatske, vrhovnu vlast vladara Sjeverne ili Bijele Hrvatske.10) Na čelu Neretvanske oblasti bio je judex, princips ili dux, tj. sudac, knez ili vojvoda.11) Neretvani ulaze u povijest kao gusari.12) Zbog gusarstva, toga svoga glavnog zanimanja, Neretvani su se dugo opirali kršćanstvu, pa su stoga i dobili ime Pogani, a njihova se zemlja prozvala Poganska. Upravo time, što su se od svih okolnih pokrštenih Hrvata razlikovali svojim poganstvom, Neretvani su još više odudarali svojom osebujnošću.13)

 Svojim gusarskim pothvatima Neretvani su ometali trgovinu po Jadranskom moru. Stoga su često poganski Neretvani dolazili u otvorene sukobe, pa i prave ratove s kršćanskim Mlečanima; Znamo za nekoliko većih takvih sukoba na moru u 9. st.: oko 835. g. Neretvani su na južnoitalskoj obali napali i poubijali mletačke trgovce otevši im lađe i robu; 839. g. u Sv. Martinu kod Splita dužd Petar Tradenik bio je prisiljen sklopiti mir (dakako, nakon borbe) s hrvatskim knezom Mislavom i neretvanskim sucem Dražakom, ali već 840. g. Diudit porazi mletačku mornaricu, upućenu protiv Neretvana. Oko 846. g. Neretvani su orobili grad   Kaorle   na   samim  mletačkim  lagunama. 


HRVATSKI KRALJ PETAR KREŠIMIR IV

 

Poganski  su  Neretvani 870 g..izazvali međunarodni diplomatski zapletaj, kada su zarobili Papine poslanike, koji su se s osmoga općeg crkvenog sabora u Carigradu vraćali u Rim preko Jadranskog mora. Tom su prigodom među ostalim propali i izvorni saborski spisi. I papa Hadrijan II i car Ludovik II okrivili su zbog toga Bizant, što poslanicima nije dao bolju zaštitu na putu. Bizantinci su onda, tobože zbog kazne, napali i orobili ne Samo neretvansku nego i ostalu hrvatsku obalu sjeverno od Cetine, koja je ostala nezaštićena, jer su se hrvatska vojska i mornarica u to vrijeme nalazile pod Barijem u borbi s Arapima. Tada su Neretvani morali priznati vrhovnu vlast Bizanta (870). Kršćanska je vojska slijedeće godine na juriš zauzela grad Bari, a car Ludovik upravi caru Baziliju oštro pismo, tražeći da se Hrvatima dade odšteta, a zarobljenici da se vrate. Tim je ujedno prestao savez između dva carstva: franačkoga i bizantinskoga.14) Međutim su oblasti Crvene Hrvatske zajedno s Neretvom ostale pod vlašću Bizanta. Tada je, čini se, Bizant počeo pothvat za konačno pokrštenje Neretvana, koje se završilo za vladanja hrvatskoga kneza Branimira (879—892).15)

Upravo se u doba kneza Branimira zbio najveći poznati ratni sukob na moru između Neretvana i Mlečana, kada su Neretvani 18. IX 887. g. kod Makarske tako porazili Mlečane, da su im i samog dužda Petra Kandiana ubili.16) Čini se, da su upravo poslije toga teškoga poraza Mlečani bili prisiljeni da za preko 100 godina plaćaju danak i hrvatskome vladaru i neretvanskome knezu za slobodnu plovidbu po Jadranu, pa kroz to vrijeme ne nailazimo ni na kakve ratne sukobe između Mlečana i naših.17)

Iz desetog su stoljeća veoma oskudne vijesti o Neretvanima, pa je teško nešto određenije reći o daljnjoj sudbini njihove oblasti. Ipak znamo, da je Neretva zajedno s drugim oblastima Crvene Hrvatske 948. g. došla pod vlast srpskoga velikoga župana Časlava Klonimirovića, koji je iskoristio građanski rat u Hrvatskoj u doba bune bana Pribine svrgnuća hrvatskog kralja Miroslava. Neretva je ostala u vlasti Časlavljevoj samo oko 12 godina. Od 960—990. g. po prilici Neretva je u sastavu autonomne Crvene Hrvatske, a onda je došla pod vrhovnu vlast Bugara i tako ostala do 1018. g. Međuvremeno je dužd Petar Orseolo uskratio Hrvatima uobičajeni danak, te je 1000. g. poveo vojnu na Hrvate i Neretvane, zauzeo dalmatinske gradove i otoke i proglasio se »duždom Dalmacije«. Tim je nesretnim ratom bio zadan najteži udarac hrvatskome kraljevstvu i njegovoj mornarici, a tako i Neretvanskoj oblasti, kojom je od 1018—1034. g. vladao Bizant. Godine 1034. Neretvanska je oblast došla pod vlast hrvatskih vladara i tako ostala do izumruća narodne dinastije 1102. g.18)

Znamo za neke neretvanske knezove iz druge polovice 11. st., koje neki nazivaju vojvodama i ovako ih redaju:

Berigoj (oko 1045—1055),

Jakov Stariji (oko 1055—1069),

Rusin (oko 1069—1072) i njegov brat

Slavac (oko 1072—1074) i

Jakov Mlađi (1074—1090).19)

Prema mišljenju većine hrvatskih povjesničara, neretvanski vojvoda Slavac bio je od jadranskih Hrvata izabran za hrvatskoga kralja i to koncem 1074. g. poslije smrti Petra Krešimira IV. Slavac je bio predstavnik narodne stranke i kao takav štitio glagoljaše, pa je time izazvao na sebe mržnju dalmatinskih latinaša. Početkom 1075. g. nezadovoljnici su pozvali u pomoć Normane, koji su pod vodstvom grofa Amika došli s brodovljem, zarobili Slavca i njegovoj daljnoj sudbini zameli svaki trag.20)

U drugoj polovici 11. st. spominju se »zagorski župani« Vučina i Dragoslav, koji su vjerojatno vladali blokovskim zaleđem.21)

Neretvanska je oblast, čini se, igrala značajnu ulogu u doba najteže krize, u koju je upala Hrvatska smrću zadnjega Trpimirovića Stjepana II (1089—1090). Kada su Mađari već zauzeli prekosavsku Hrvatsku, prema jednom mišljenju,  velikaši su jadranske  Hrvatske  izabrali za kralja


KRSTIONICA KNEZA VIŠESLAVA

Petra (1093—1097), (koga nazivamo Svačićem), vjerojatno sinovca kralja Slavca, a sina vojvode Rusina.22) Kralj Petar je skupio vojsku i krenuo protiv Madžara. U sukobu u gori Gvozdu hrvatska vojska bi poražena i kralj Petar poginuo 1097. godine.

Kada su 1102. g. predstavnici dvanaest hrvatskih plemena, kojima je na čelu bio upravo Juran od plemena Kačić iz jadranske Hrvatske, s Kolomanom sklopili »pacta conventa« o personalnoj uniji Hrvatske s Ugarskom,23) tada je i Neretvanska krajina kao sastavni dio Hrvatske slijedila uglavnom njenu sudbinu.

(Iz nedavno objavljene knjige: KATOLIČKA CRKVA NA BIOKOVSKO-NERETVANSKOM PODRUČJU U DOBA TURSKE VLADAVINE, Zagreb, 1972, 1—3.)

BILJEŠKE

1) D. MANDIC, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963, 51—76); 195. U prijepornim pitanjima pisac se uglavnom drži Mandićevih rezultata.

2) MANDIC, navedeno djelo, 157; F. ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, pri kraju knjige karta: Hrvatska i susjedne zemlje oko g. 950;. S. SRKULJ, Hrvatska povijest u devetnaest karata, Zagreb, 1937, 23.

3) F. RAČKI, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, STOG. AKADEMIJA, Zagreb, 1877, 400.

4) n. d., 410.

5) V. NOVAK — P. SKOK, Supetarski ktrtular, JA, Zagreb, 1952, 214; MANDIĆ; n d., 440. Neki misle da se taj naziv odnosi samo na neretvanske otoke: M. BARADA, Topografija Porfirogenetore Paganije, STAROHRV. PROSVJETA, nova serija, II, Zagreb, 1928, 52—53; S. PUHIERA, Judex, dux Marianorum. PRILOZI POVIJESTI OTOKA HVARA, I, Split, 1959, 5—16.

6) Prvi spomen na splitskom saboru 1. V. 1855. T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus, II, JA, Zagreb, 1904, 192; BARADA, n. d., 46, bilješka 94; J. ŠIDAK, Neretvanska krajina, ENCIKLOPEDIJA JUGOSLAVIJE, VI, 278.

7) Držat  ćemo se  jedino toga narodnoga  oblika  latinskoga imena Narentani, jer na našemu Biokovsko-neretvanskom području u prošlosti i sadašnjosti susrećemo samo naziv Neretvani, koji se upotrebljava i u novijim znanstvenim djelima. (I. OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, II, Split, 1944, 370 sl.); JURIŠIĆ K., Neretljanin ili Neretvanin, »MARULIĆ« Hrv. knjiž. revija, III, l, Zgb, 1970, 109—112.

8) RACKI, n. d., 406.

9) CONSTANTINUS PORPHYROGENITUS,  De  administrando imperio, XXXVI, Migne, P G, 113, 307—311; RAČKA, n. d., 410; JURIŠIĆ K., Izvori u kojima se prvi put spominju neka mjesta Makarskog primorja, MAKARSKI ZBORNIK, 1970, 111.

10) MANDIC, n. d., 376—389.

11) RAČKI, n. d., 336, 425; F. ŠIŠIĆ, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb, 2, 1962, 96. Mandić neretvanske vladare zove redovito »vojvodama«. N. d., 440.

12) Gusarstvo pod Biokovom bilo je poznato i u doba Ilira. G. NOVAK, Prošlost Dalmacije, I, Zagreb, 1944, 26, 30 sl. A. STIPČEVIĆ, Gli Illiri, CASA EDITRICE IL SAGGIATORE, Milano, 1966, gdje se među ostalim ističe misao, da su stari Neretvani ilirskoga podrijetla (196).

13) MANDIC, n. d., 388—389.

14) O tim sukobima V. ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 319, 321, 327, 328, 330, 351. O imenu »Diuditum sclauum«, kako ga je zabilježio Ivan Đakon, v. RAČKI, n. d., 336; ŠIŠIC, n. d., 328—329; G. NOVAK, Neretljani, POMORSKA ENCIKLOPEDIJA V, 450.

15) MANDIĆ, n. d., 143.

16) Događaj se zbio »ad montem Sclauorum ... in loco qul cocatur Mucules«, tj. »kod hrvatske (slavenske) planine ... na mjestu koje se zove Makar«. RAČKI n. d., 374—375.

17) ŠIŠIĆ, Povijest, 392—393.

18) MANDIĆ, n. d., 385—387; ŠIŠIĆ, Povijest, 474—477

19) MANDIĆ, n. d., 434—437.

20) MANDIĆ, n. d., 358—366; ŠIŠIĆ, n. d., 549—551.

21) RAČKI, n. d., 122, 132; A. UJEVIĆ, Imotska krajina, Split, 1954,
51-52.

22) ŠIŠIĆ, Povijest, 612, b 56.

23) N. d., 636, sl., b 41.

Na poljima negdje čuje se pas,
oblak po nebu sapleo je plašt.
U tihom muku čuje se tuga,
u tuzi oči gube sjaj.

Al' oblak jedan smiješi se i bijeli,
plovi gdje nebo se plavi.
Osmijeh me vraća i zove me u svijet
gdje sunce grije i pjesma se čuje.

ROZA

 


Nova kapela u Podrujnici

Zahvaljujući požrtvovnom i agilnom župniku don Špiri Vukoviću, Podrujničani su dobili novu kapelu Sv. Roka. Koliko li je to bilo veselje i radost vidi se i po izjavi jednog starca kome se suza na oku zacaklila: »Hvala Bogu da i mi Podrujničani nešto dobismo, bar će nam djeca moći ići na vjeronauk, jer na njima svijet ostaje«.

Toga sunčanog dana okupilo se mnoštvo svijeta da vidi novu crkvu, da zahvali dobrom župniku i pomoli se svome zaštitniku sv. Roku. Zapravo crkvica je posvećena Sv. Roku, Nikoli i Vicencu.

Kada se zna da se je počelo bez dinara, da su svladavane mnoge peripetije za vrijeme gradnje, da je proteklo mnogo znoja i natrano mnogo žuljeva, onda je ova kapelica mnogo ljepša i draža, jer je ona izraz onoga što su Podrujničani bili kroz povijest: pravi katolici, ljudi od kremena i kamena.

Svečanost je uzveličao o. biskup Ivo Gugić, koji je blagoslovio kapelu i održao lijepu propovijed. Narod je bio zadovoljan. Sveti Roko koji je bio na brdu, došao je među njih. Sada je prema riječima jednog muškarca i »njemu i njima lakše«.

Na početku je Nikola Prusac pozdravio o. biskupa u ime svih Podrujničana, a i okolnog naroda koji je došao iz cijele Neretve. On je u kratkim crtama iznio i povijest župe rekavši:

»Naša župa Desne—Rujnica osnovana je 1761., a oko 1800., naša Podrujnica počela se naseljavati s Rujnice i okolnih župa. Zadnji župnik na Rujnici bio je don Šime Romić. Njegovi nasljednici preseljavaju 1860. u Bagaloviće. U Podrujnicu je donesena kuga iz Gabele. Ona se javlja 6. V 1815. i traje 20 dana. Tada je Podrujnica imala 103 stanovnika. Od kuge se je razbolilo 19, a 17 ih je umrlo. Možda ih je i više stradalo, ali da ne bi nastala zabuna u narodu izvještaj to prešućuje. Nekoga Romića koji je prebolio kugu nazvaše »Kugo« Romić, a njegove potomke »Kugići«. Navodno se je skrivao u bačvi i opasao dračom, vjerujući da se kuga od nje boji. Okuženi mrtvaci pokapavali su se gdje su i umirali. To je mjesto u vrtu Joze Bebića, gdje se ti grobovi i danas nalaze obrasli dračom.

NOVA KAPELA SV. ROKA U PODRUJNICI

Zašto ovo govorim? Zašto baš danas na dan blagoslova kapele? U povijesti su se naši stari obraćali svemogućem Bogu i njegovim ugodnicima kad je bila bolest i nevolja ...« .

Nadalje je Nikola Prusac govorio kako danas nema toliko tjelesni bolesti, ali postoje duševne bolesti, koje ubijaju a to su: nevjera, pijanstvo, psovka, bludni grijesi... i nastavio:

»Onaj naš Romić ogradio se je dračom misleći da će se spasiti, a mi treba sebe ograditi: molitvom, čitanjem dobrih knjiga, Sv. Pisma, dobrih časopisa... Moramo primati sakramente osobito Ispovijed i Pričest. Oni su najbolja straža. Moramo imati duboku vjeru. Ovo što su uspjeli sagraditi to je uspjeh naše vjere. Ona će svjedočiti budućnosti, da su Podrujničani ostali vjerni Bogu...«

Narod je slušao i plakao. Bio je to prizor koji će se dugo pamtiti. Nekoliko stotina ljudi okupljeni oko svoje Kapele i svoga Zaštitnika bili su sretni da im se je davni san ostvario. Od danas oni će imati svakoga petka vjeronauk za djecu. Tu će biti Mise na treći dan Božića, Uskrsa, Duhova i na sami blagdan Sv. Roka. Ovdje će se obavljati i sprovodi za Podrujničane.

I o. župnik održao je pozdravni govor. Divno je bilo gledati još uvijek mladog don špiru kako govori okupljenom narodu, koji u njemu gleda Mojsija, koji moli za svoj narod. U svome govoru on je između ostalog kazao, kako se ostvario san vjekova, kako je ovdje upravo gdje je upirano prstom u kao neko bezbožno tlo, nikla kapela, kako je Podrujničane pohodio Isus Krist u svojoj milosti koja se razvila u dušama vjernika. O. špiro je nastavio:

»Kad bismo ovo snimali filmskom vrpcom, onda bi naslov filma glasio: Isus Krist se zaustavio u Podrujnici, koju će nazvati svojim gradom kao što su to evanđelisti nazvali Kafarnaum«.

Nadalje je rekao kako je o. Nadbiskup prije dvije godine prošetao župom. Nije bilo govora o ovoj kapeli. Ali, zaslugom Ivana Bezera i Nikole Ćelića—Išole ovo se je postiglo. Velikim entuzijazmom, protiv svih zapreka, uzdajući se u Svemogućeg, stavili su župnika pred gotov čin. Kako je kapela rasla, raslo je i oduševljenje. I muškarci i žene i djeca i časne sestre (Jasna i Julija) svi su sudjelovali na svoj način oko izgradnje kapele.

Bilo je i neprilika. I Krist ih je imao kad je tjerao zle duhove. I oni su vikali: što ti imaš s nama Sine Božji?«

No sve je to svladano. I Podrujnica je postala glasovita, ne samo po dobroj jegulji, već po dobroti srca i plemenitosti duše i snazi svoje vjere, jer se je narod pitao u čudu: Mogu li to Podrujničani učiniti?

Velečasni don Špiro posebno se zaustavio kod Majke Božje i rekao:

»Svi ljudi na svijetu se nalaze ili će se nalaziti u mraku razočaranja. Kad se sruše nade, kad radost završava u najgoroj žalosti, kad mladenački smiješak zamre na usnama, treba pozvati Majku Mariju. Treba je pozvati: molitvom, žrtvama, pjesmom, krunicom... Ako je uspio ovaj rad, ako se narod odazvao u velikom broju, Marijino djelo.«

Pošto se zahvalio svima koji su dali za kapelu i koji su bili kumovi (slike križnog puta dala je g. Mira Batinović ž. Tome; Oltar g. Masa Bebić čiji je muž Ivan s braćom i nevjestom dao teren; Velečasni don Ante Klarić planitu; Kumovi kapele: Mate Čelić, Marko i Ivan Bezer; Kumovi zvonika: Martin Ćelić, Jure Ćelić i Niko Marević), otac župnik je zahvalio o. biskupu, pozvao ga da se priključi molitvama u Misnoj žrtvi, da bi se Krist stalno ovdje nastanio i ostao zauvijek u dušama Podrujnice ...

Svečanost je završena. Svečani ručak pokazao je opet zajedništvo toga naroda, koji se veselio da ima svoju crkvu. 10. rujna 1972. zlatnim slovima upisat će se u anale župe Bagalović.

Fra MARIO JURIŠIĆ

 


ZA FOND SIROMAŠNIH UMJESTO VIJENCA

Mario Bebić, Mirkov 100 din; Špiro Volarević 100; Paviša Gabrić 100 (Tomici Martić); Anđa Bušić 50; Pavo Veraja i Karla Magzan 100; Obitelj Stipe Glavinića 50 (Anti Puljević); Toma Barbir 60 (Peri Toplak); Marija, Anka i Josipa Dudaš 50 (Jakovu Ketini); Pero Glušćević za dovršenje metkovskog kazališta 150 ND umjesto vijenca Tomici Martić.

U FOND SIROMAŠNIH 1000 DINARA DALI SU ŠPIRO I KATA VOLAREVIĆ. MI SE NAJTOPLIJE ZAHVALJUJEMO U IME SVIH POTREBNIH U NAŠOJ ŽUPI KOJIMA JE NOVAC PODIJELJEN.

 

 


Tu sam uvijek radostan bio,
smijeh na licu mom se krio,
s pjesmom u srcu uvijek sam bio,
radost svog duha nisam krio.

Dok stihije smjernica
u meni se roje,
i godine burne prošle su moje,
u meni sad samo djetinjstva sjećanja žive,
u najljepšoj dolini više me nije.

Jednom davno kad sumrak je pao,
iz moje doline lahor je nestao,
u pogledu tuđem danas se ljulja,
i povjetarac svaki sitno piše:
u tebi, dolino, nema me više!

Na tuđoj cesti noga mi kleca i
vjetar u lice sada mi pljuje.
Sunce me ovdje gorčinom peče,
Stranac sam tu i kiše me biju.

Tamo daleko gdje gorde niču planine,
tamo daleko gdje neumorne cvrkuću ptice,
tamo daleko gdje prašnjava cesta vijuga,
moje selo obliva tuga ...

Tu gdje moja NERETVA kovitla,
vali u obali miluju stijenje,
u najljepše more ona se sliva
u mojoj dolini što meni je mila.

Moja dolina jeca,
u tugu ona se svija,
najljepša mladost je prošla
a s njom i ja.

Već sutra tu smo, s proljećem prvim
povratak u srcima našim vrije.
Želim da vidim svoju dolinu
kako se opet ponovo smije ...

NIKOLA ĐUGU M

 


HODOČAŠĆE U EINSIEDELN (ŠVICARSKA)

Velika skupina Metkovaca (40) pošla je na hodočašće u Einsiedeln. Evo kako su tekli dani hodočašća:

PRVI DAN — PETAK — 13. X — U 3 sata poslije ponoći polazak iz Metkovića autobusom poduzeća »Libertas« (Sloboda) iz Dubrovnika. Uz nas četrdesetak Metkovaca pošli su dva šofera i vodič Nikša iz Dubrovnika, te naš župnik fra Mario Jurišić, fra Vjenceslav Glibotić iz Sinja i fra Milan Lapić, župnik iz Miljevaca kraj Drniša. Od Metkovića do Padove tumač nam je bio fra Mario, a 'kasnije fra Vjenceslav. Prvo zaustavljanje u Gospinu svetištu Vepric kraj Makarske, gdje se preporučismo Gospi za sretno putovanje. Doručak u Biogradu na moru, ispred Motela. Oko podne već smo na Trsatu nad Rijekom. Pomolismo se Gospi s pjesmom. Razgledali smo crkvu i riznicu. Do svetišta se dolazi preko 559 stuba, koje su se počele graditi 1531. godine, za vrijeme slavnog kliškog junaka Petra Kružića, pa se te stube i zovu »Stube Petra Kružića«. U crkvi je velika zavjetna svijeća tog junaka, kao i njegov grob. Na Trsatu je bio i ručak, zatim prema talijanskoj granici — Kozina. Prešavši granicu, ostavili smo Trst na lijevoj strani i onda autocestom s dugim »mrginjem« sve do Padove. Prešli smo rijeke: Idrjiu, Soču, Tagliamento i Piavu. Na desnoj strani vidjeli smo koja nam je ostala na lijevoj, »mrginj« s petljama ukrašen bezbrojnim žaruljama protiv magle, žute boje. Nešto poslije 8 već smo u hotelu Al Cason u Padovi, gdje smo večerali i spavali. Tu je i mala krčmica, bivša crkvica, koja nosi naziv »Alla chiesetta« (gdje su se neki malo i »pomolili«).

DRUGI DAN — SUBOTA — 14. X —U Padovi izjutra sv. misa i pričest u kapeli o. Leopolda Mandića. Vidjesmo njegovu sobicu, ispovjedaonicu, muzej i upisasmo se u knjigu posjetilaca. Zatim obilazak ogromne i veličanstvene bazilike sv. Ante, koja se počela graditi 1232. kad je sv. Ante proglašen svetim. Nakon kupovanja, ručak. Rastasmo se s o. Marijom, koji je morao sutradan na vojnu vježbu, a mi krenusmo prema Veroni (Romeo i Julija). Verona, kao i Brescia i Bergamo (u blizini rodno mjesto Ivana XXIII) ostali su nam na desnoj strani. Kod Monza napustismo »mrginje« i stigosmo u Como (Komo), gdje ostasmo 15 minuta, a onda uz Komsko jezero prema švicarskoj granici do graničnog mjesta Chiasso (Kjaso). U Luganu uzimamo gorivo i prema mjestu Bellinzona. Na (ne) sreću već se sunoćalo, pa nismo mogli promatrati jezero, vijadukte, dubine i visine, kuda smo se penjali i prolazili. Nakon gadnog penjanja stigosmo do tunela San Bernardino, dugog 6 km, a na visini od 2063 m, dok je samo brdo visoko 3276 m. Dolazimo u Einsiedel (Ajnzideln) pred veličanstvenu Gospinu baziliku ako 23 sata. Doznajemo za sutrašnji pogram i odmah idemo u Uneriberg, 12 km jugozapadno od Einsiedelna, gdje smo večerali i spavali.

HODOČASNICI PRED BAZILIKOM SV. ANTE U PADOVI

TREĆI DAN — NEDJELJA — 15. X — Nakon doručka u Unteribergu dođosmo u Einsiedeln. Većina nas je prisustvovalo koncertu zagrebačkih bogoslova-franjevaca »VIS PRIJATELJI«. U 12 sati u prepunoj crkvi tridesetak svećenika koncelebrira sv. misu, koju predvodi i propovijeda dr. o. fra Rufin Šilić, provincijal hercegovačkih franjevaca. To je bio vrhunac VI. hrvatskog hodočašća Gospi Einsiedelnskoj, kojemu je prisustvovalo oko 5 tisuća Hrvata. Ručak u Unteribergu. Nakon ručka većina kreće u Einsiedeln. Neki razgledavaju veličanstvenu Gospinu baziliku, gdje je i sjedište benediktinske opatije. Neki su promatrali i utakmicu dvaju naših nogometnih klubova koji nose isto ime: Croatia. Večera i spavanje u Unterbergu.

ČETVRTI DAN — PONEDJELJAK — 16. X — Izjutra preko Einsiedelna na Buchs uz ciriško jezero. Evo nas u državici Liechtenstein (Lihtenštajn). Površina joj je 158 četvr. km, a stanovnika manje od 20 tisuća. Penjemo se prema brdu Arlbergu. Sam prijelaz nalazi se na visini od 1802 m. Preko grada Landecka vozimo se u Innsbruck, glavni grad austrijske pokrajine Tirol-Vorarlberg. S lijeve strane u Njemačkoj nedaleko je Mjesto Oberammergau, poznat po prikazivanju Muke Isusove (Pasionske igre), koje se održavaju svake 10. godine. Ručak u mjestu Igls, nekoliko km južno od Innsbrucka. Nakon ručka u »mrginj« sve do Beča. Najprije prijelaz austrijsko-njemačke granice kod grada Kufstein, a zatim sat i pol boravka u njemačkog gradu Roseinheimu, udaljenom od Miinchena samo 60 km. Oko 4 sata polazak iz Roseinheima, i opet u »mrginj«. S desne strane ostaje nam Salzburg, zatim Linz na lijevoj strani (udaljen od Salzburga 133 km). Večera u gradiću Melk, ispred grada St. Polten. Navečer smo u Beču. Spavamo u hotelu »Augarten«, Heinestrasse 15.

NA TRGU PRED BAZILIKOM U EINSIEDELNU

PETI DAN — UTORAK — 17. X. — Izjutra obilazak Beča. Najprije u dvorac Schonbrunn (lijepi izvor, zdenac). Krasni vrtovi i pregledanje carskih kočija. Beč uglavnom leži na desnoj obali Dunava na podnožju Bečke šume (Wiener Wald). Beč je imao 1910. godine preko dva milijuna stanovnika, dok danas ima nešto oko milijun i po. Ušli smo i u divnu katedralu sv. Stjepana (Stephan-dom), koja je bila nastradala za II. svjetskog rata. Vidjeli smo i carski zimski dvorac, konjušnicu, Gradsku vijećnicu, Votivkirche i razne druge spomenike. Poslije podne i navečer posjet Bečkom tornju (Donauturn), visokom 165 m, a zatim bečkom zabavnom predjelu Prater, gdje su neki ulazili i u »Pakao«.

METKOVCI U BEČKOM NOVOM MJESTU

ŠESTI DAN — SRIJEDA — 18. X. — Izjutra polazak iz Beča prema Bečkom Novom Mjestu (Winer Neustadt). Najprije smo u tom gradu posjetili mjesto gdje su bili sahranjeni smrtni ostaci hrvatskih velikaša Petra Zrinskog i Franje Krste Frankopana, kojima su tu 30. travnja 1671. godine odrubljene glave. Pod barjakom došli smo u procesiji do nadgrobne ploče, otpjevali jednu pjesmu od Zajca i »Lijepu našu«, položili vijenac, pomolili se za njihove duše, a zatim pošli na mjesto gdje su im odrubljene glave (Lederer-gasse) i ponovili sve kao i gore. Prije naše granice i nekoliko puta smo prešli rijeku Muru, te ručak. Na desnoj strani ostao nam je Semmering, poznato izletničko mjesto. Granicu smo prešli u Šentilju, a onda preko Maribora, Ptuja i Varaždina u Zagreb. Oko 19 sati u zagrebačku katedralu, gdje smo se pomolili na grobu Zrinskog i Frankopana, kamo su njihove kosti prenesene iz Bečkog Novog Mjesta 1919. Večera i spavanje u Brezovici kraj Zagreba -»Dvorac Brezovica« u bungalovima. Preko večere dobro vino i sviranje madžarskih cigana.

SEDMI DAN — ČETVRTAK — 19. X — Rano polazimo iz Zagreba preko Karlovca. Zaustavljanje i razgledanje Plitvičkih jezera. Plitvice su skupina od 16 većih i mnogo manjih jezera. Razlika između najvišeg i najnižeg jezera iznos 134 metra. Zbog prirodnih ljepota Plitvice su 1949. godine s okolicom proglašene nacionalnim parkom. Preko Lešća, Vrhovina, Gacke i Perušića dolazimo u Lički Osik, gdje smo objedovali, a onda preko Gospića, Brušana i Velebita nad Karlobag. Tek smo kraj Karlobaga došli na isti put, kojim smo i prošli. U Šibeniku kratko zaustavljanje. Tu nas je napustio fra Milan Lapić. Neki su razgledali katedralu sv. Jakova. U Baškoj Vodi napuštaju nas fotograf Pero i Joško. Dolazak u Metković oko 22 sata. I — rastanak.

Osim malo kišice između Senja i Trsata, uvijek smo imali naj-idealnije vrijeme. Možda zahvaleći i »deseticama«. Zdravstveno stanje svih hodočasnika dobro. Za vrijeme cijelog putovanja bilo je veselo. Pjevalo se, zabavljalo (Dujo) i molilo. U jednu riječ: Ovo će se hodočašće dugo pamtiti!

Fra VJENCESLAV GLIBOTIĆ

Nakon hodočašća dobili smo dva pisma koja ovdje objavljujemo. Jedno od gosp. Nikole Vrnoge, a drugo od našeg dragog fra Milana Lapića. Evo sadržaja:

Dubok pečat ostaviše ml u duši naši Metkovci. Pa i ne mogu reći što me više zadivilo: da li možda njihovo vjersko raspoloženje ili bratska ljubav, njihova svijest ili savjest, molitvena spremnost ili kršćansko veselje.

Te i mnoge druge odlike bile su sastavni dio duhovnog profila karavane koju si uputio po svijetu. Ništa čudno što sam u sebi često ponavljao: Blago Tebi, Mario, lako Ti je s ovakvim svijetom raditi. I nadodao: A i meni kad mi je palo u dio s njima putovati.

Možeš i sam zaključiti kako sam se osjećao kad sam našao ono što mi inače mnogo tražimo a malo nalazimo — proživljavano kršćanstvo. Ama, brate, kao svoj na svome i među svojima. Duša Ti provjeva zajedno s drugim sebi srodnima.

Ali ipak da se Ti ne bi prevario i pomislio kako sam se samo u veselju »-davio-", proživio sam i jedan teški momenat.

Bi to, moj kolega, u Šibeniku, Krešimirovom gradu. Morao sam napustiti naš sedmodnevni obiteljski dom — autobus. I tada sam bolno osjetio koliko sam bio srastao s putujućom zajednicom. Tako se to i inače događa u životu: čovjek osjeti pravu vrijednost stvari, osobe, društva, tek onda kada sve to izgubi.

A dok mu je pri ruci misli valjda: pa to je ionako moje.

Učini se i meni — na rastanku — kao da sam izgubio nešto vele-vrijedno, što se ničim nadoknaditi ne može. Ta gdje ću vise naći onaj prijateljski pristup, onu bratsku ljubav, ono fino i uglađeni) društvo, prožeto vjerom i kršćanstvom, ono kršćansko veselje i nasmijanu vedrinu ...ne znam gdje. Zatekao sam se u mislima obogaćenim s dojmovima s puta a ujedno opterećenim teretom gubitka svega toga.

I kad sam, malo za tim, sa šibenske poljane, koja iako napučena za mene ipak pusta, mahao za Libertasom — tim putujućim servisom ljubavi i vjere, bratstva i finoće, uglađenosti i kršćanske topline — osjetio sam se kao brodolomac na pustom otoku, prisutan tijelom a daleko duhom, jer je dio mene, moje misli, otišao s karavanom daleko ... daleko ... sve do Neretve ...

Topli pozdrav svima.

Fra MILAN

HODOČASNICI!

Završilo je naše putovanje. Divno je bilo. Zahvalimo najprije Bogu koji nam je bio u pomoći na ovom zaista interesantnom putovanju. Hvala našim svećenicima koji su nam bili i oči i braća i tuma-čitelji.Bez njih bi onaj put bio prazan.

I našim šoferima VELIKA HVALA. Raspoloženje koje je bilo u autobusu zasluga je velikim dijelom našeg raspjevanog Duje. I njemu Hvala. Posebno HVALA na,šem fra Mariju koji je pripremao i organizirao ovo hodočašće. On je uložio maksimum truda da to što bolje uspije. Žrtvovao je sve radi nas da nam bude bolje.

Neka svima Bog plati!

NIKOLA V.

 


Blagoslov kuća

Poslije božićnih blagdana običaj je blagoslivljati kuće. U našoj župskoj zajednici to počinje na Novu godinu. Naša »ISKRA« dolazi skoro u svaku kuću, pa je dobro da se osvrnemo malo na taj blagoslov.

Moramo upoznati jedni druge. To je potrebno, posebno kad skupa živimo. Posla je puno, a vremena uvijek malo. Zato je blagoslov kuća lijepa prilika za prjateljski susret i upoznavanje jednih drugih.

Ima ih koji ne znaju tko im je župnik .Na zadnjem blagoslovu sam to doživio. Iako je ovo četvrta godina mojega župnikovanja, domaćin kuće je pitao: kada sam došao, jer da me nije vidio prije. Usput rečeno, domaćin je »dobar katolik«.

Mučeništvo

Moram odmah reći da je nama blagoslov kuća MUČENIŠTVO. Kad sam rekao ovu riječ onda sam vam rekao pravu istinu. Nećemo se, možda, umoriti fizički, jer nemamo još takve godine da ne bismo mogli izdržati par dana hodati. Ovdje se radi o psihičkom umoru.

Većina ljudi — kršćana — uopće ne shvaćaju što to znači blagoslov kuća. Mnogi misle da je skupljanje novca, a to je baš najmanje. Nismo išli u ovaj stalež radi novca. Mogli smo i bolje proći da smo na to mislili. Bolje bismo prošli da smo išli za inženjere, liječnike... No, trebao je netko biti i svećenik. A svećenik je ŽRTVA uvijek bio, posebno danas. Prema tome u ovo doba biti svećenik uvijek dobro došao, posebno kad donosi BLAGOSLOV. Nimalo ne imponira svećenik s punim novčanikom. Svećenik je da daje, a ne da prima.

Različita primanja Većina lijepo primaju svećenika. Vole da on dođe, da se s njima porazgovara, zapitaju ga za djecu na vjeronauku. Za njih je svećenik uvijek dobro došao, posebno kad donosi BLAGOSLOV.

Takav susret proteče u srdačnoj atmosferi i šteta je što kratko traje.

Drugi ne znaju što bi sa svećenikom razgovarali, ali ga primaju radi običaja. Imaju obzira od susjeda. Mnogi to rade radi roditelja, bake, djeda... Oni glume dobrodošlicu. Oni su neiskreni, pa je teško stati u društvu takvih i s njima pričati.

Treći uopće ne primaju. Za njih vjera, svećenik i blagoslov ne znači ništa. Ovakvih ima malo. Ovi, ako nemaju druge kvalitete, imaju iskrenost, a to je vrlo važno.

Radost i poniženje

Ima ih koji se vrlo pristojno vladaju kada svećenik dođe. Oni znaju ustati, pozdraviti svećenika i s njime skupa moliti. Više u molitvi sudjeluju ženske nego muški. Mnogi čekaju oborene glave završetak blagoslova. Većina pozna bon-ton, pa znaju ugasiti radio, televizor. Trebalo bi znati da ih treba bar utišati, jer se ne može moliti pobožno dok radio i televizija nemilosrdno sviraju. To ne spada toliko na religioznost. To je problem kulture i ophođenja ne samo sa svećenikom, već sa čovjekom uopće.

 Svećenik uživa kad se zajednički ukućani krste, mole, odgovaraju. On je sretan kad vidi po mogućnosti cijelu obitelj okupljenu zajedno. Njemu je drago kad doživi božićni susret sa svojim župljanima u veselju, radosnom primanju i molitvi. Za njega je to, a trebao bi biti i za ostale, prvorazredni doživljaj.

Međutim ima u blagoslovu kuća i poniženja. Mnogi se niti ne dignu sa stolice ili kauča, dok svećenik blagoslivlje i moli. Neki ga i ne prime. Na drugim vratima mora čekati hoće li ga primiti. Možda mu se zna nešto i nabaciti (toga mi nismo doživjeli u Metkoviću). Sve je to teško i boli. Poštujemo one koji na lijepi način reknu: »Velečasni oprostite, mi ne blagoslivljemo!« To je znak finoće, uljudnosti i karaktera. Ti imaju svoje uvjerenje koje treba poštivati.

Svetost blagoslova

Nije samo važno poškropiti kuću vodom i misliti sada je sve gotovo. Mnogi drže da će samim tim kuća uživati mir. Doista, Božji blagoslov neće izostati, ali bi trebalo znati da članovi sami posvećuju svoje obitelji. Obitelj je svetija što su svetiji njezini članovi. Njihov život: kršćanski, pošteni, ćudoredni uz Božji blagoslov, donijet će mir i sreću u naše domove.

Radnik zaslužuje svoju plaću

Vjernici svećenika trebaju. On im je uvijek ha uslugu i raspolaganju. I po noći i po danu. On poučava njihovu djecu. Uči ih svemu ljepšem i poštenijem. Obilazi i tješi njihove bolesnike. Prati njihove mrtve na groblja. Pomaže sirotinju ... Jednom riječju: svećenik radi. Njegov rad nema 8-satno vrijeme. Njegov Ured radi Non-Stop. I to je svakome otvoren. I zato dati svećeniku neki doprinos za uzdržavanje, pošteno je i pravedno. I on treba živjeti. I on ima dnevne troškove koji se moraju platiti. A nema ni plaće ni penzije ni socijalnog osiguranja ... Možda bi bilo bolje dati drugom zgodom. Tako bi ovaj susret bio riješen jednog opterećenja. Radnici zaslužuju plaću. »Onaj tko ne radi — ne treba da jede«, rekao je davno apostol Pavao.

Međutim, ako netko ne dolazi u crkvu, ne šalje djecu na vjeronauk, ne pokopava kršćanski svoje mrtve, nije aktivan u župi, taj nije dužan ni davati, a niti ćemo mi primati, ne iz inata, već zbog toga što mu ne činimo nikakvih usluga. No, uvijek ćemo paziti da ne povrijedimo njegovu ljubav i osjećaj.

Moj grijeh...

Iako nije moj, ja ga tako nazivam. Ako je bio neki propust u povijesti baš kod ovih blagoslova, onda neka nam Bog oprosti. Nova generacija svećenika u ovom pitanju je drugačija. Važno je blagosloviti kuće, popričati se s ljudima, uvidjeti njihove probleme, nego primiti ne znam koji novac. Ipak treba razumjeti predratno vrijeme, situaciju, prilike . . . Tko će kazati da je Metković lupeški, ako ima jedan lupež u njemu? Nije nam da osuđujemo, ali nikada nećemo pravdati ono što nije valjalo.

Morate nas razumjeti

Mnogi od Vas žele počastiti svoga svećenika. Lijepo je to. I treba. To je znak uljudnosti. Ali morate nas razumjeti. Mi ovoga puta ne možemo uzimati, posebno ne piti. Zar ćemo se navečer pijani vraćati kući? Dosta je samo malo u svakoj kući i za kratko vrijeme čovjek je gotov.

Nemojte nas krivo razumjeti. Mi se ne ustručavamo, niti držimo visoko, niti nam je to iz poniženja, nego naprosto to nam je nemoguće. Vaše je da ponudite, a naše da promislimo možemo li uzeti.

Potrebno je olakšati

Svećenicima je uvijek teško, posebno u Božićne blagdane. Vi biste trebali svojim dočekom, primanjem, olakšati ovaj teški križ, u i onako teškim božićnim danima.

Svatko od vas to želi, želimo to i mi. Ako to uspijemo učinili smo veliku stvar. Blagoslov kuća će na taj način postati ugodan i radostan susret, pa će se sve negativno lako zaboraviti.

ŽUPNIK

NB!

Mi smo na raspolaganje uvijek ako trebamo rješavati neke posebne slučajeve u vašim obiteljima. Zato je najbolje, naknadno, van blagoslova pozvati svećenika i s njim se malo više zadržati. To će nam biti olakšavajuće i draže.

Osnovano je novo PASTORALNO VIJEĆE od 15 članova. Starom PASTORALNOM VIJEĆU zahvaljujemo na neumornom radu kroz protekle godine, a novom VIJEĆU želimo uspjeha i snage na odgovornom poslu.

UREDNIŠTVO

 

 


 

TRGOVINA U METKOVIĆU

U privređivanju grada Metkovića, dominantno mjesto zauzima trgovina.

 Prije drugog svjetskog rata Metković je, zahvaljujući izgrađenim cestovnim i ostalim prometnicama, jak trgovački centar. Zahvaljujući snalažljivosti naših trgovaca, trgovalo se na području velikog dijela Bosne i Hercegovine, čitave Crne Gore, a obalom od Zadra do Ulcinja.

Tridesetih godina ovog stoljeća, u Metkoviću postoje privatne špediterske firme: ŠARIC — CAREVIĆ — DAMIĆ — MRČIĆ — GUINA. Pred drugi svjetski rat u Metkoviću već postoji 35 maloprodajnih punktova, 5 veletrgovačkih firmi i 5 špediterskih firmi — sve u privatnom vlasništvu. Iza drugog svjetskoga rata privatna trgovina slabi, a 29. travnja 1947. godine osniva se »RAZVITAK«, kotarsko trgovačko poduzeće s deset uposlenih radnika. Snažnu poslovnu ekspanziju ovo poduzeće ima nakon uvođenja radničkog upravljanja, jer se tržište mnogo proširuje, a to uvjetuje otvaranje novih prodavaonica. Nakon toga, u prvoj polovici 1954. g. došlo je do osnivanja maloprodajnih poduzeća »PREDOLAC«, »NOVA TRGOVINA« i »DALMACIJA«, radi bolje organizacije u poslovanju i kvalitetnijeg posluživanja potrošača. Ta poduzeća su se kasnije integrirala s »Razvitkom« koji je postao duša Metkoviću i najvažniji privredni kolos neretvanske regije.

NOVI SILOS ZA PRETOVAR CEMENTA

U općini Metković danas ima 76 prodavaonica sa 202 prodavača s prosječno 59 m2 prodajnog prostora ili 22,3 m2 otpada na jednog prodavača. Nažalost kvalifikaciona struktura je vrlo neusklađena, jer 36% od ukupno zaposlenih prodavača nema potrebnu s stručnu spremu iako od 1947. g. u Metkoviću djeluje Trgovačka škola. Danas ta škola u veoma teškim materijalnim uvjetima osposobljava 428 budućih prodavača koji se trebaju uključiti u nove dimenzije stvaralaštva na području trgovine u Metkoviću i diljem Domovine.

Nosilac svih progresivnih smjernica na području trgovine u Metkoviću jest »RAZVITAK« koji danas ima 180 prodavaonica od kojih je 60% na području drugih općina.

Koncepcija otvaranja prodavaonica tipa samoposluživanja, koje su, locirane na području primorskog turističkog regiona, donosi velike poslovne rezultate. Specijalizirana skladišta u Metkoviću sortiraju, dovršavaju i pakuju robu, a onda se vlastitim voznim parkom vrši distribucija po maloprodajnim punktovima. Time se osigurava brzo, efikasno i kontinuirano snabdijevanje stanovništva cijele obale.

Za našu trgovinu je veoma značajno da se ona uključi u turističke tokove.

Kada se na primorskom području naše općine, u sklopu projekta urbanizacije »JUŽNI JADRAN«, budu izgrađivali receptivni turistički kapaciteti, bit će potrebno izgraditi trgovačke kapacitete, jer je poznato da golemu vanpansionsku potrošnju treba podmirivati s vrlo razvijenom trgovinom. Radi toga je potrebno u prvom redu postići dugoročnu poslovnu suradnju s proizvođačima roba, sistematski organizirati i pratiti tržište, nabave i prodaje sa kvalitetnim unapređenjem obrazovanja trgovačkih kadrova. Novi objekti trebaju uvesti suvremenu organizaciju poslovanja, koncipiranu na bogatim iskustvima u svijetu.

Tako će naša trgovina postići maksimum svoje proizvodnje, kako u zemlji tako i u inozemstvu.

N. V. dipl. ek.

POGLED NA SILOS ZA ŽITO U METKOVIĆU

 


Klapa „NARONA"

U Metkoviću već nekoliko godina djeluje klapa »Narona«, točnije od 1960. godine kad se spontano osnovala na »zidiću«.

Iste godine u sastavu: TUGOMIR ĆUŽE, DAVOR KAPOVIĆ, BORO BEBIĆ i EREŠ. »klapa« osvaja na Festivalu dalmatinskih pjesama u Šibeniku PRVO MJESTO.

Ova »klapa« se pretvorila u društvo »KLAPA NARONA« sa svojim predsjedništvom koja regularno postoji i koja ojačana novim glasovima pod tim imenom postoji u sastavu:

Prvi tenor: TUGOMIR ĆUŽE
Drugi tenor: DAVOR KAPOVIĆ
Bariton: BORIS BEBIĆ
Bas bariton: ANDRIJA REPEŠA
Bas: EDO PETRIĆ

Pod ravnanjem prof. ILIJE VASILJA »klapa« se intenzivno priprema da zastupa Metković na slijedećem Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu. Prof. ILIJA VASILJ je poznato ime u krugu muzičara i ljubitelja dalmatinskog melosa i postigao je vidne uspjehe s klapom »MOSTAR«.

 Uz financijsku pomoć »Razvitka« koji je i ovaj put pokazao mnogo razumijevanja kao i do sada u svim športskim i umjetničkim nastojanjima metkovskog kraja, kao i uz pomoć Gimnazije Metković, koja je osigurala prostorije za uvježbavanje — ova »klapa« je dobila osnovnu podršku i s velikim entuzijazmom započela rad.

Klapa »Narona« ojačana novim glasovima, obogaćena većini iskustvom, ne djeluje više stihijski, već ima svoj program i pod ravnanjem izvrsnog profesora, uz podršku Metkovaca, bit će dostojan predstavnik Metkovića i Neretvanske krajine. Nadamo se da će ubuduće klapa »Narona« imati punu podršku svih nas, jer to je naša »klapa«, koja pjeva stare pjesme i nosi starodnevno ime iz Neretvanske doline — »NARONA«.

Građani Metkovića! Podržite svoju »klapu« i pružite joj najveći dar — razumijevanje — ljubav prema staroj pjesmi koju treba podržavati da ne padne u zaborav, da ostane uvijek s nama kao dio naših otaca, kao dio nas samih.

Prijatelji »klape«

 


Udaje i ženidbe

Metkovke su se obično udavale u samom Metkoviću, a zatim najčešće u okolna sela, dok su iznimke nalazile muževe u udaljenijim mjestima. Metkovci su se također obično ženili za sumješ-tanke, ali su dovodili dosta žena i iz područja neretvanskih sela, te iz Vrgorca i dosta s Pelješca. Može se uopćiti: tako se žene obično doseljen.ci iz tih mjesta koji dovode sobom žene iz zavičaja ili se vraćaju tamo da bi se oženili. Udavače se spominju i iz Splita, Makarske, Trebinja, Šibenika, Stona, Stoca, Korčule, Ljubuškoga i drugih mjesta.

SVATOVI PRED CRKVOM SV. ILIJE

Evo jednog ljubavnog pisma iz tih starih dana, kad se je još poštivala prava ljubav između mladića i djevojke. Pismo je napisano u prošlom stoljeću, a napisao ga je Fabijani svojoj ženi, ondašnjoj djevojci Luciji.

 

L U C I J A!

Gorim od ljubavi za Te. Reci mi da li me ljubiš i da li se mogu nadati da ću biti od Tebe ljubljen? Molim Te da me obavijestiš.

 Oprosti mi što se usuđujem da Ti kažem »ti«, ali više ne moga podnosili svoje srce. Reci mi, dakle, da li me ljubiš? Ja Te volim koliko god se može ljubiti i budi Ijubezna da mi kažeš da me ljubiš. Danas ili ovog časa odredih da Ti očitujem ono što mi je već 5 godina ležalo na srcu. Želim, dakle, da me obavijestiš da li me ljubiš.

 Zbogom, ljubljena curo, zbogom Luce, zbogom nado moje buduće sreće. Zasad neću da okrećem stranicu. Molim Te samo da ugodno primiš ovaj list i da mi pošalješ vijest da li me ljubiš.

Bilježim se Vaš sluga

24. 9. 1862.

J. F.

 

 


PROSLAVA BLAGDANA SV. FRANJE U ŽUPI SV. ILIJE U METKOVIĆU

U srijedu 4. listopada župa sv. Ilije u Metkoviću svečano je proslavila blagdan sv. Franje. Sv. Misa bila je navečer u 18,30 sati. Prije sv. Mise, po običaju, održana je listopadska pobožnost. Nakon sv. Mise, franjevački bogoslovi iz Makarske uzveličali su proslavu prigodnim recitalom: »PJESMA BRATA SUNCA« sv. Franje u koji su nadodane izabrane pjesme uglavnom naših pjesnika. Bile su prisutne i franjevačke novakinje iz Bijelog Polja sa svojom magistrom s. Ancilom.

Bezbroj je pjesama o suncu, zemlji, vatri, vodi, ali Franjine su misli najdublje, a njegov jezik najrazumljiviji. Jednostavnost Franjinih stihova i Franjina ljubav koji iz njih izvire, pa i način recitiranja oduševilo je vjernike. Vjernici su stoga napeto pratili stihove, osobito one sv. Franje. Čini mi se da su između njegovih stihova poneki vjernici intimno za sebe odabrali one koji govore o vodi kao stvorenju. »Voda je stvorenje«, to je njena bitna oznaka. Biti stvorenje znači boraviti u milosti i ljubavi Božjoj, znači na neki način sudjelovati u Njegovu životu. Zar možemo biti u Božjem životu, a u Njemu ne djelovati? Sigurno ne! Svako stvorenje nalazi se u Božjoj uzročnosti, a ona teži k najvišim ciljevima svemira, čemu mora služiti svako djelovanje. Božja ih dobrota sve sabire i svakom otvara neiscrpljiva bogatstva svoga srca. Tko može izlijevati tih bogatstava kad je neograničena ljubav jedino mjerilo toga blaga?

MAKARSKI BOGOSLOVI DRŽE RECITAL SV. FRANI

Ljubav sv. Franje osvojila je srca vjernika naše župe, ali nažalost moramo ustvrditi da na mnogim našim župama, izrazito franjevačkim, pobožnost prema Svecu gotovo je neznatna. A zašto je to tako kad znamo da je sv. Franjo jedna od najistaknutijih osoba Crkve? Mnogi će upitati: Po čemu se on ističe? — To nije teško odgovoriti. Ljubav je ona koja ga je učinila istaknutim na nebu i na zemlji.

Lijepo piše general franjevačkog reda, Konstantin Koser, o sv. Franji:

 »Njegovom duhovnošću, njegovom mišlju, njegovim mentalitetom i njegovim, vladanjem, njegovim stavovima i njegovim životom ovladala ljubav. Ljubav je bila neodoljivi pokretač prije "obraćenja", a ljubav je nastavila biti to i poslije. Obraćena ljubav, različita, pročišćena, ali uvijek ljubav. Iz ljubavi prema Bogu, Kristu i iz ljubavi prema Euharistiji, iz ljubavi prema, presvetoj Djevici, iz ljubavi prema svecima, iz ljubavi prema Gospođi Siromaštini, iz ljubavi i uvijek iz ljubavi, to je zakon njegova života«.

Neka ovakva proslava Svečevog blagdana postane tradicionalna! Ona mnogo znači za ŽUPU u kojoj Franjini sinovi neumorno rade da bi Svečeva ljubav zahvatila čitav svijet.

Fra JOSIP BEBIĆ

 


DOLJANCI U ZAGREBU

SKUPINA DOLJANACA U ZAGREBU

Prije 32 godine grupa DOLJANACA u sastavu: LUCIJA MUSAPIĆ, JANJA RAIĆ, MILA TOMIĆ, MANDALENA ORŠULIĆ JOZO RAIĆ, IVAN BULUM, GRGO VEKIĆ i VIDO ORŠULIĆ, te još tri iz Gabele, krenuli su u Zagreb, gdje su nastupali u kazalištu na smotri »SELJAČKE SLOGE« 25. VIII 1940. godine.

Prije svoga nastupa u Zagrebu, oni su pjevali i u Travniku gdje su pokazali svoje solidno znanje kao jedne od boljih grupi koje su se natjecale.

U Zagrebu su ostali 7 dana. Put i smještaj imali su besplatan. Osvojena je i nagrada. Dobili su radio.

Davno je bilo, a sudionici vele da je to bilo »jučer«. Još se oni sjećaju pjesama koje su pjevali, posebno: »Marija bole boluje«.

Zar ne bi trebalo da se i današnja mladost ugleda u njih i produži njihov početak?

 

 


Četiri godine od izlaska

,,I S K R E"

NA RADNOM MJESTU

Velika napetost iščekivanja bila je pred Božić 1969. godine kad smo dobili prvi broj »ISKRE«.

Bio je to početak, težak početak bez stvarnih suradnika. Glavni i odgovorni Urednik morao je tražiti materijale, uglavnom sam pisao i potpisivao se različitim imenima.

I tako je počelo ... »ISKRA« živi svoj život evo četiri godine. Svaki broj je zanimljiviji, poučniji, stilski i sadržajno dotjeraniji.

Izlazi po mogućnosti triput godišnje: za BOŽIĆ, USKRS i za blagdan SV. ILIJE, patrona METKOVIĆA.

U »ISKRI« se može sve naći: povijesni prikazi uglavnom iz NERETVANSKE KRAJINE. Mnogo toga se u »ISKRI« može pročitati, što mnogi od nas nikada nisu ni čuli: također tu su vijesti, narodni običaji, šport — sve što jednog kulturnog čovjeka može zanimati.

Živi, cvjetaj, »ISKRO« naša! Dođi u svaku našu kuću i oživi mladost našu iskrom svoga žara!

A Vama, glavni i odgovorni Uredniče, HVALA na trudu, brizi i daljnjem što većem usavršavanju našega zajedničkog i dragog lista »ISKRA«.

PRIJATELJ

SJETIŠE SE »ISKRE«

Fra Srećko Vekić 50 din.; Lucija Rebac 50; Špiro i Kata Volarević 200; Marko Popović 50; Fra Josip Čugura 50 DM; Stanka Ketini 100; Dr A. Puljević 100; Niko Puljević 40; Matiša Rajčić 200; Ilija Bošnjak 150; Radojka B. 50; Ing. Bruno Rossi 50; Grozdana Leotenko 50; Dinka Mikić 100.

 

 


VELIKI DAR

IZ TORONTA (Kanada)

Naši Neretvani koji se nalaze u Torontu poslali su za crkvu sv. Ilije lijep dar. Oni su sakupili 225 dolara i poslali ih na župski ured: Pažin Zdravko 150, Rajić Libero 15, Jelavić Zvonko 15, Dušan 15, Kozina Ante 15, Batinović Ante 15.

NAŠI NERETVANI U TORONTU (KANADA)

Oni su prihvatili prijedlog Urednika »Iskre« da se svi jedne nedjelje sastanu i pošalju zajedničku fotografiju. I tako su se 1. X 1972. sastali kod gosp. Libera. Bilo je divno, kako javljaju. Gledali su i film o Metkoviću koji je pretprošle godine snimio g. Libero. Ovo sastajanje trebalo bi postati tradicionalno. Slijedeći sastanak bi trebao biti kod. g. Pažina i tako redom.

Sa prvog zajedničkog sastanka poslali su i pismo:

Sastala se je mala grupa nas Metkovaca i Neretvana ovdje u dalekoj i hladnoj Kanadi. Naše misli su upravljene prema Vama i našim dragim roditeljima, braći i sestrama kao i svojim prijateljima. Posebno naše misli lete crkvi u kojoj smo se krstili, primili Prvu sv. Pričest, Krizmu, a neki i sakramenat sv. ženidbe.

U znak zahvalnosti šaljemo Vam ovaj mali poklon. Molite se za nas Bogu da se jednoga dana i to što prije povratimo u naš grad na Neretvi.

 Vama i župi Metković od srca čestitamo Božičine blagdane.

Bog neka bude s vama!

NB! Zahvaljujemo našim darovateljima iz Toronta. Posebno zahvaljujemo g. Zdravki Pažinu, g. Liberu i Zvonki Jelaviću, koji su organizirali zajednički sastanak i sjetili se svoje crkve, kao i svim ostalim darovateljima. Za Vas, kao i za sve naše u Kanadi prikazat ćemo sv. Misu.

 


Sretno barba Jure i teta File!

17. kolovoza 1972. godine u Baškoj Vodi proslavili su 50 godina braka roditelji našeg župnika fra Marija

JURE i FILA JURIŠIĆ

Na okupu je bila cijela obitelj. Skupili su se poslije dugih godina izbivanja po svim stranama svijeta. Sv. Misu koncelebrirali su fra Mario, sin slavljenika i župski pomoćnik Metkovića, fra Vinko Prlić. Za vrijeme sv. Mise bilo je lijepo vidjeti kako ti čili starci pristupaju na sv. Pričest k onom istom oltaru gdje su prije 50 godina dali jedno drugome vjernost do groba.

SVEČARI: FILA I JURE JURIŠIĆ

Uvijek raspoloženi barba JURE, kojega poznaju svi stanovnici primorja kao »dalmatinskog leru« davao je posebno raspoloženje na svečanosti za obiteljskim stolom. O. župnik Baške Vode želio je da to bude mnogo svečanije, ali naši »svečari« htjeli su da u tišini proslave svoj jubilej kojega je u ovim godinama teško dočekati. Želimo našim »svečarima« dobro zdravlje i dug život, te da sretno dočekaju i svoj dijamantni jubilej.

 


IZ SYDNEYA JE STIGAO POKLON

Gospođa Anka Benković iz Sydneya poslala je oko 100.000 St. dinara i pismo slijedećeg sadržaja:

Dragi Uredniče!

Drago mi je da Vam se mogu javiti. Evo Vam ovaj poklon. Često mislim na Metković. Pobožna sam uvijek bila sv. Anti, pa Vam ovaj novac šaljem da se uredi kapelica sv. Ante preko puta Vašeg Ureda. Pola novca neka se stavi u kruh sv. Ante i nešto se plati za duše čistilišta. Sv. Ante mi je uvijek pomogao kad sam ga molila. Pozdravite sve naše drage župljane sv. Ilije. Želim Vama i ostalim vjernicima sretne božićne blagdane.

P. S. Zahvaljujemo gosp. Benković na njezinu poklonu. Za nju i za sve naše u Australiji prikazat ćemo sv. Misu.

 


Dr BRUNO ROSSI — ZAGREB:

»S veseljem primam svaki broj »Iskre«. Sretan sam da u njoj ima sve što me zanima o napretku mog rodnog kraja. Zahvalan sam Vam na svakom broju.«

IVKA MAURER—REKLINGHAUSEN:

»Jedva sam čekala »Iskru«. Nisam stala dok nisam zadnju crtu pročitala. Nisam rođena u tom gradu, ali za 11 godina koliko sam živjela u njemu toliko mi je omilio, posebno crkva sv. Ilije, da me svaka stvar zanima što se u njemu događa. Iako sam u Njemačkoj, moje su misli uvijek u gradiću na Neretvi i kod sv. Ilije.«

MARA i RADE BULJUBAŠIĆ — MELBOURNE:

»Primili smo »Iskru«. Hvala na Vašoj pažnji. Daleko od Domovine ona puno znači. U njoj nalazimo sve što nam nedostaje ovdje u Australiji.«

 IVO GABRIĆ — SPLIT: »Primio sam »Iskru«. Vrlo je lijepa i ukusna. Puno Vam hvala, želim što bolji uspjeh u radu i Božji blagoslov.«

 VICENZO URBANI — ITALIA: »Hvala Ti, prijatelju, za divnu reviju »Iskru«. Nisam imao vremena ove godine posjetiti dragi Metković ali dogodine eto me sigurno.«

FRA JERKO Dr ŠETKA

Jutros sam primio Tvoj lijepi poklon — Sv. NIKOLU PUTNIKA. Doista, nešto vrlo lijepo, ukusno, uspjelo. Neobično me veseli da se »ISKRA« afirmirala, pače započela s izdavanjem svoje knjižnice. Uvjeren sam da si pogodio pravi put, da će takav rad biti na veliku duhovnu korist duša. Od srca Ti čestitam i želim Ti najbolje uspjehe u Tvome mnogostrukom radu.

 


Sjećanje na Metković

Pogledom tražim komadićak dragog mi sivog kamena. Nema ga. Svugdje gdje okom doprem, samo kompleksi zgrada koji se pružaju u nedogled. Kako je to jednolično gledati, koliko li je prazno u mom srcu! Osjećam se kao izgubljena ovca u bogatom moru klasja. Osjećam da mi nije ovdje mjesto.

Nigdje humka, nigdje brdašca sa crkvom.

Tamo gdje nema puno ljudi i auta na ulicama, tamo gdje nema velike buke, tamo je uprt moj pogled. Koliko li zelenila, koliko li vedrih dana, koliko li lijepih momenata! I ništa mi nije draže do tog malog drevnog Metkovića u kojem sam odrasla. I ja sam nekada, nije tome baš tako davno, skakutala obalom moje — na se Neretve, hitala zelenim poljima i igrala igre kojima se djeca još i danas igraju. Rado sam slušala zvuk zvona koja su svaki dan zvonila, zvona koja i danas želim slušati, zvona koja pozivaju sve nas na molitvu.

Oh, kako sam nekada uživala gledajući izlazak, posebno zalazak sunca iza Rujnice! Gledajući otvaranje i zatvaranje žutog kaktusovog cvijeta na prozoru mog roditeljskog doma!

I sada, kada sam daleko od svega toga, čeznem. Ima nas ovdje mnogo koji čeznemo. Ima nas mnogo koji nismo shvaćeni od ovih ljudi među kojima živimo. Ima nas mnogo koji stoga patimo...

Zato rado pričam svima njima o ljepotama mojeg rodnog kraja, o ljudskim vrlinama, o vjeri i vjernicima Neretve, o lijepim starim običajima, o kulturi, o divnoj kršćanskoj Neretvanskoj dolini.

Hoću da im pomognem da nas shvate kao živa bića koja osjećaju, vjeruju, žive kao i oni.

Čitateljica iz Berlina

Bolje je živjeti u svojoj Domovini u nevolji nego u tuđini u zadovoljstvu

 Indijska narodna

Tko pljune na rodna vrata, tuđa će ga po petama tući.

A. Dukić

 

 


IZ PISAMA NAŠIH STUDENATA-SREDNJOŠKOLACA

Lijepo mi je ovdje u Zagrebu. Snašla sam se dobro. Hvala na svemu što ste za mene učinili.

MARIJA — ZAGREB

Ovo pismo nije samo plod pristojnosti, već dokaz prijateljstva koje gajim prema Vama kao prema čovjeku i vjeroučitelju. Redovno idem na sv. Misu u crkvu Gospe od Zdravlja. Imam dobre kolegice u sobi. Sve su prave kršćanke, pa mi je lakše.

MANDALENA — SPLIT

Evo nas u Sinju. Divno nam je. Učimo, igramo se, sviramo .. nismo se nadali da je ovako lijepo u Gospinu gradu.

MLADEN, JOŠKO, JOSIP i STIPE — SINJ

GRUPA GIMNAZIJALACA POLAZNIKA VJERONAUKA

...Upućujem Vam pozdrave iz Zagreba. Nedjeljom na Misi susretnem naše studente pa se popričamo ...

VILMA — ZAGREB

...Smjestio sam se kod kršćanske obitelji. Potpuno sam zadovoljan.

 MARIO — MALI LOŠINJ

...Smjestila sam se kod časnih sestara na Dančama. Ne može mi biti bolje. Hvala Vam na svemu što ste učinili za mene.

MARICA — DUBROVNIK

...Lijepo nam je. Hvala Vam na svemu!

EMILIJA i DAVORKA — SPLIT

...U Rijeci se osjećam kao kod kuće. Sve ide kako sam zamislila. Škola i crkva su mi dva najdraža mjesta.

SEKA — RIJEKA

U Zagreb sam stigla prije petnaestak dana. Upisala sam Ekonomiju. Predavanja su počela 16. X. Na vjeronauk sam se upisala na Kaptolu. Lijepo mi je.

SMILJANA — ZAGREB

DRAGI UREDNIČE!

Čitam Vašu i metkovsku »Iskru«. Uvijek je rado pregledam. Što da Vam rečem o njoj?

Jednom je Radio-Vatikan pohvalio »Lanternu sv. Marka« iz Korčule kao najbolji list župskih zajednica, jer uglavnom prikaziva cijeli crkveni život crkvene zajednice u Korčuli.

Ja bih još više pohvalio »Iskru« jer donosi sve crkvene vijesti župe Metković, ali donosi i vijesti iz civilnog života grada Metkovića. To je povijest Krajine, grada, ljudi koji su radili i živjeli u tom gradu.

Uistinu je to sve zanimljivo za Metkovce i sve Neretvane. To je »historia patriae« (povijest domovine). Vi ste zgodno pomiješali i jedno i drugo »dulce cum utili« (slatko s korisnim). Radi toga on je za građane zanimljiv i postigao je brzi uspjeh. Uvijek se u njemu nađe nešto lijepog i pobožnog. To je novi oblik apostolata. List je zaista primjeran i treba ga pohvaliti. Nastojite da ostane župski list u postkoncilskim kretanjima, pa će se rado čitati i uzimati. Nije važno da ima puno stranica nego da je solidan.

Fra Karlo Nola, prof. teologije

 

POŠTOVANI UREDNIČE!

U bolničkom krevetu, nakon moje operacije i dužeg vremena u pretragama, pružena mi je prilika da dobijem Vaš cijenjeni list putem posjete jedne moje mještanke, koja živi na Rijeci.

Rođena sam Metkovka, udata sam na Rijeku gdje s mojom obitelji živim 30 godina, a često se sjetim mog rodnog kraja, moje rodbine i mještana. Vjerujte mi da mi se ta »ISKRA« toliko svidjela, jer u njoj ima puno zanimljivih stvari kad čitam kao da čitam neko veliko pismo od mojih dragih: mame, brata, nevjeste i sestara. Ovdje u »ISKRI« poznam i fra Nikolu Gabrića, mog nekadašnjeg susjeda i sjećam se kao danas kad je rekao prvu sv. Misu. Tada je bilo jako svečano.

CRKVA SV. ILIJE U METKOVIĆU

Sjećam se kao dijete blata, vode i pijavica iz Koševa. Pijavice su ljudi lovili da zarade koji dinar, jer je onda bilo teže doći do dinara. U bolnici mi je bio težak onaj dan kad nisam mogla vidjeti naše drage Metkovce kad su bili na hodočašću na Trsatu i krenuli dalje. Hvala Bogu da sam vidjela dragog mi brata Ivu koji mi je došao dan prije u posjet na bolnički krevet. Ovim se putem zahvaljujem svim hodočasnicima za molitve i pjesmu za moje zdravlje u hramu bazilike GOSPE TRSATSKE.

Poslije povratka kući u METKOVIĆU, čula sam od hodočasnika da im je vrijeme bilo divno, te da su se lijepo proveli. Uz to saznanje svima srdačno čestitam i šaljem iskrene pozdrave sa sjećanjem.

Ja se sada hvala dragom Bogu nalazim u svojoj kući i to još uvijek na kućnoj njezi.

S poštovanjem
Facchini Neda rod. Popović
51000 Rijeka
Maksima Gorkog No 35/IV

Split, 25. XI 1972.

U vezi mojeg posjeta dne 11. pr. mj. radi zakazane sv. Mise za 3. XI za pokojnog moga supruga Juru, na koju nisam uz najbolju volju mogla prisustvovati tamo, zakazala sam ovdje i slušala u isti dan skupa s mojima i bili mišlju uz molitvu u Metkoviću.

S obzirom na dane 1. i 2. ov. mj. koji su mi bili tužni, posjetila sam suprugov grob ovdje, što me je i spriječilo za dolazak tamo, ali sam dobila vijesti da su bili prijatelji i rodbina i drago mi je. Pokoj vječni mojem dobrom suprugu!

Međutim u razgovoru s fra Vinkom, koji mi je pokazao i poklonio Vaš list »ISKRA« i rekao mi je da će izići i božićni broj i da će mi poslati, molim da me predbilježite i pošaljete.

Danas sam Vam poštanskom uputnicom doznačila iznos od din 50. za tu svrhu i prilog.

Dok sam se brinula za vrijeme vježbe »Podgora 72« jer je bio i moj mlađi sin Zoran pozvan, on mi je došavši kući sav razdragan i raspoložen pričao da se našao sa svojim Metkovčanima i sa fra Marijom i fra Vinkom, što znači kako mladost i najveći teret lako svladava, ali sam i ja molila da ga dragi Bog i Bl. Djevica sačuva od grijeha duše i tijela.

Ujedno u mojim svakidašnjim molitvama molim i za mojega starijeg sina Miroslava, koji je 24. pr. mj. otišao u Kolumbiju na rad, poslan od poduzeća »Konstruktor« u kojem je zaposlen. Zahvaljujem i pozdravljam uz poštovanje

Eleonora ud. Damić

 

 


NOVO-NOVO-NOVO-NOVO-NOVO-NOVO-NOVO

Dr fra Karlo Jurišić: KATOLIČKA CRKVA NA BIOKOVSKO--NERETVANSKOM PODRUČJU U DOBA TURSKE VLADAVINE. Djelo je vrlo vrijedno, a temelji se na dosad nepoznatim vrelima domaćih i stranih arhiva. Posebno se ističu mnogobrojni turski dokumenti. Ovo je prva katolička crkveno-narodna povijest Bio-kovsko-neretvanskog područja od dolaska Hrvata do oslobođenja od Turaka. Cijena 120 din.

Hrvatin Gabrijel Jurišić: TAVELIĆEVA PRISUTNOST. Pisac na 105 stranica donosi: život, bulu proglašenja u faksimilu, bibliografiju promicatelja štovanja sv. Nikole, kao i što je netko pisao ili slikao o prvom hrvatskog Svecu. Cijena 25 din.

Fra Mario Jurišić: SVETI NIKOLA PUTNIK. Knjiga je tehnički i sadržajno veoma uspjela. Osim života velikog Sveca, unutra se nalazi: Misa, Večernja i popis crkava i kapela posvećenih u čast sv. Nikole. Cijena 7 din.

Fra Vjeko Vrčić: VRGORSKA KRAJINA. Knjiga na 135 stranica donosi povijest Vrgorske Krajine. Mnoge stvari koje su povijesti ostale nerazjašnjene ili krivo tumačene, u ovoj knjizi su dobile svoje pravo mjesto. Cijena 20 din.

Dr fra Božo Vuco: OBRANA MOGA VJEROVANJA. Ovo je drugo izdanje knjige proslavljenog pisca. Knjiga je namijenjena svima, posebno onima koji imaju srednju ili višu stručnu spremu. Cijena 20 din.

 Sve gore navedene knjige možete dobiti u župskom uredu sv. Ilije 58350 Metković, Omladinska br. 25

Knjiga je velika stvar ako se čovjek umije njome koristiti.

BLOK

Ako je knjiga vrijedna čitanja, vrijedna je i kupovanja.

 RUSKIM

 

 


OSVRT NA KNJIGU

dra fra  BOŽE VUCE:

»OBRANA MOGA VJEROVANJA«

Možda će netko pomisliti da je knjiga »OBRANA MOGA VJEROVANJA« od dra fra BOŽE VUCE nepristupačna čovjeku bez. većih škola ili mladiću i djevojci u ranoj mladosti.

Ne, ne... Za prvo izdanje ove knjige znala sam, no nisam je pročitala, ali kad je pod istim naslovom izišlo drugo izdanje, zainteresirala sam se za njezin sadržaj.

Listajući 196 stranica drugog izdanja »OBRANA MOGA VJEROVANJA« naišla sam na zanimljive naslove i podnaslove: Opstoji li Bog nužno, Jedan Bog, Zašto su zli uvijek sretni, a dobri uvijek nesretni, Zašto rat? Zašto ja moram trpjeti za drugoga? Bolestan mozak — bolesna duša, Zašto bi čovječja duša živjela više nego životinjska? Jesu li religiozni ljudi gori od nereligioznih? itd., itd. — dolazim do zaključka da je pisac (kojega dobro poznam) jednim divnim redoslijedom izložio sve ono što čovjeka uvijek zanima, muči i što često ne može odgonetnuti.

S pitanjima — koje pisac u svojoj knjizi postavlja i odmah na njih odgovara — susrećemo se svaki dan i nije se jednom dogodilo da smo nekome uskratili odgovor ne znajući mu stvar obrazložiti.

Knjiga se čita na dušak poput romana, ali naravno laganijim tempom, razmišljajući o onome što je pisac želio reći.

Sretni smo što dobismo u ruke ovakav sadržaj koji će nas obogatiti znanjem o primarnim stvarima našega sadašnjega i vječnoga života. Zato velika HVALA piscu knjige »OBRANA MOGA VJEROVANJA« na trudu uloženom oko njezina rada i izdavanja.

INTELEKTUALKA

 

 


Kako se govori u Metkoviću

M. Š. iz Imotskog bila je na Veliku Gospu ove godine na svečanosti koja se svake godine slavi na zelenoj travi pod vedrim nebom blizu Prološca. Kad se je vraćala kući, vidjela je jednog čovjeka pokraj puta pa ga je upitala: »Hoćeš li nas voziti u Imotski? Imaš li ti kola?« Čovjek je odgovorio: »Imam ja i kola i konje.« Taj je čovjek seljak. On zna, da kola ne mogu voziti sama sebe, pa kaže: »Imam ja i kola i konje«. Ovo je jedan od bezbrojnih dokaza da kola vuku životinje, i da kola, koja ne vuku životinje, nisu kola. Auto je grčka riječ. Autos (s brzim naglaskom na slogu tos) znači sam. Dok nemamo za auto dobru hrvatsku riječ, treba govoriti riječ auto, kad hoćemo da naznačimo auto govorom. Čudna je stvar, da neki izbjegavaju riječ auto u vrijeme, kad se piše i čuje previše stranih nepotrebnih riječi.

Prijedlog pored ne govori se na selu u metkovskoj okolici. Prije 10—20 godina malo tko je u Metkoviću znao za njega. Namjesto pored mi kažemo uz (uza), kraj, pokraj. Npr. uz more, uza zid, kraj mene, pokraj puta. U božićnoj pjesmi »Veselje ti navješćujem ...« spominje se prijedlog pored. Ta se pjesma pjeva u našem narodu odavna, ali to je pjesma, a nije proza. U običnom govoru prijedlog pored gotovo se ne čuje u ovom kraju. Oni, koji su u ovom kraju njime služe, nisu ga naučili od roditelja, nego iz knjiga i novina. U engleskoj vježbanici za VI razred osnovne škole prevodi se engleska riječ beside (beseid) ispravno: uz, kraj, pokraj. Stručnjaci za jezik spominju taj prijedlog i u naše vrijeme, ali on je u Metkoviću neobičan. Ta riječ nikada se ne čuje od težaka u ovom kraju.

Stariji Metkovčani govorili su: »Ti imaš pravo«. Sada se čuje novotarija: »Ti si u pravu!« Te su novotarije poprimili neki, koji pripadaju mlađem svijetu. Čuli su od nekoga, da tako govori, ili su vidjeli, da tako pišu novine. Francuzi, Talijani i Nijemci kažu na svom jeziku: »Ti imaš pravo«. Po svim našim krajevima govori se: »Ti imaš pravo«. Ne valja mijenjati nešto na gore. To treba imati na pameti. Netko hoće da svrati na sebe pozornost pa govori drukčije nego njegova okolina, ali to nije mudrost. Promjene u jeziku uvijek moraju biti u duhu toga jezika.

Riječ »izvinite« došla je i na naše more. To je ruska riječ, a znači »oprostite«. Ima ih kojima je muka reći »oprostite«, pa im je lakše reći »izvinite«. Neki su čuli za tu riječ pa su je poprimili, iako je novotarija, koja nam ne treba. Tu riječ nismo naučili od svoga naroda. Slična je riječ »izvinjavam se«. Treba reći »ispričavam se«. Komu je stalo, da govori lijepim hrvatskim jezikom, pazit će na strane riječi, a pogotovu na one, koje svatko ne razumije. Hrvatski političar i književnik (iz prošlog stoljeća, Ante Starčević) pisao je: »Govori tako, da te tvoj narod razumije«.

Čuje se i riječ »ubjeđivati« i »ubijediti«. Ubjeđivati znači uvjeravati, a ubijediti znači uvjeriti. Gotovo nitko na selu ne zna, što znače te riječi, a i ja sam ih naučio iz knjiga. I to su ruske riječi. Hrvatski jezik nije siromašan, a njegovo bogatstvo ne može se povećati tako, da primamo strane riječi, koje nam nisu potrebne. Malo tko od nas zna, da su to bile turske riječi. Nitko se od nas sada ne ljuti na te riječi. Vidimo, da su nam potrebne, pa smo mirni.

Neki zato što nisu upućeni, a drugi iz drugih razloga spominju riječ porodica i onda, kad joj u hrvatskom jeziku nema mjesta. U obitelj spadaju muž, žena i njihova djeca, pa nije ispravno reći »moja porodica«, kad se misli na muža, ženu i njihovu djecu. To bi morali znati i oni, koji vole govoriti, kako se ne govori u njihovu mjestu. Ne može se od svega praviti moda. Nije to moda, kad netko kaže porodica namjesto obitelj. To je neznanje ili želja da se govori književnim jezikom, koji se ne poznaje. Metkovčani imaju osjećaj za jezik, pa ovaj i onaj ne će istisnuti riječ obitelj iz ovoga kraja. U crkvi često čujemo, da svećenik govori: »Sveta obitelj Isus, Josip i Marija.« Što bi svijet mislio, da čuje u crkvi drukčiji govor: »Sveta porodica Isus, Josip i Marija«! Odgovorite sami.

Na vratima jedne ustanove u Metkoviću piše: »Pušenje strogo zabranjeno«. Taj natpis nije u duhu našega jezika. Mi volimo glagole nego imenice, pa treba reći: »Zabranjeno je pušiti« ili »Strogo je zabranjeno pušiti.«

Na jednom oglasu javlja se, da će se »pozadi igrališta« nogometnog kluba »Neretve« činiti neki pokusi. U Metkoviću nikad se nije govorilo »pozadi«. Pozadi znači iza, pa treba reći »iza igrališta«.

Nastavit će se

Nerazumljivo govoriti zna svatko, ali govoriti jasno malo njih.

GALILEI

 

 


ŠPORT U METKOVIĆU

U toku mjeseca travnja ove godine održano je prvenstvo Metkovića u šahu. Prvenstvo je održano u sklopu proslove 25-obljetnice postojanja »RAZVITKA« Metković. Poslije duge i oštre borbe prvo mjesto je osvojio NIKOLA BEBIĆ radnik tiskarskog poduzeća »BIOKOVO« Metković. Pošto se ova godina može nazvati »godinom šaha« mi smo zamolili Nikolu Bebića za jedan razgovor da nam kronološkim redom pobliže objasni taj šahovski događaj.

— Predstavite se čitaocima »Iskre«!

Ime i prezime već znate, stanujem u Metkoviću, porijeklom sam iz Novih Sela, a uposlen sam kod tiskarskog poduzeća »BIOKOVO« u Metkoviću.

— Kako se osjećate kao prvak Metkovića u šahu?

Bila bi lažna skromnost kad bih rekao da mi nije drago, ali još mi je draže što će sada doći do ozdravljenja i konsolidacije šahovske aktivnosti i na ovom području.

— Smatrate li sebe glavnim činiocem u oživljavanju šahovske aktivnosti?

Kategorički tvrdim: ne! Takvu megalomaniju da sam ja glavni i jedini katalizator šahovske aktivnosti u Metkoviću, bilo bi uvreda za moje suradnike, koji smo sve skupa ovo organizirali.

— Tko se još posebno isticao i zalagao u ovom ostvarenju?

Sreća je u tome što je »RAZVITAK« ove godine slavio 25. obljetnicu postojanja, pa smo i mi našli svoje mjesto u tom slavlju. Za pohvaliti je razumijevanje na koje smo naišli kod rukovodilaca u »Razvitku«: SREĆKA KREŠIĆA, JOZE GABRIĆA, ANTE PRCE, MATE MAREVIĆA, ANTE MARTINAC i uvijek prisutnog SLOBODANA IVANKOVIĆA koji je s njima koordinirao i efikasno rješavao najkompliciranije zadatke.

— Recite nešto o samom turniru: koliko je trajao, kako je vođen, koliko je bilo natjecatelja?

Odmah poslije otvaranja prijavnog roka, moglo se vidjeti kakav nas ogromni posao čeka. U jednom momentu je bilo prijavljenih čak 48 natjecatelja. Za nas je sretna okolnost što se spisak reducirao na 24 natjecatelja. Igralo se nešto više od mjesec dana, četiri puta tjedno redovno kolo, dva puta za prekide, što znači svaki dan. Malokad i gdje je održan ovako naporan turnir! Mi smo bili primorani da bi se mogli uklopiti u već perfektuirane termine »Razvitkove« proslave. Turnir je bio pun natjecateljskog duha, previda, kršenja propozicija, propalih pozicija i svega onoga što prati i daje draži jednom turniru. Igrali smo po BERGEROVOM sistemu, a što znači svak sa svakim. Borba za vrh je bila posebno zanimljiva. Ja sam preuzeo vodstvo u 7. kolu i ostao do kraja na prvom mjestu a kako vidite i poslije kraja turnira. Imali smo problema kome dati 2. i 3. mjesto, jer su natjecatelji imali isti broj bodova. Ali, naš sudac  koji je vodio  cjeli turnir,  Blaško Martić, sa turnirskim odborom je

NIKOLA BEBIĆ I SOVJETSKI VELEMAJSTOR PETROSJAN

našao izvanredo rješenje. Pozvan je u pomoć SONEBORN-sistem koji je ni »po babovini ni po stričevima« za jednu stotinku razlike poredao i dao egzaktan poredak na tablici.

— Da li je bilo provokacija na osvojeno prvo mjesto i što su dobili natjecatelji koji su bili bolje plasirani?

Provokacija je bilo. Ljudi nezadovoljni osvojenim mjestima služili su se ne šahovskim izjavama da bi opravdali svoj fijasko. Simptomatične su bile izjave nekih kvazi-šahista indirektno na mene, ali se nisam dao isprovocirati. Osjetio sam da je oko polovice turnira došlo do podijeljenosti na grupe, a one su nastojale da režiraju plasman na turniru. Ja sam u verbalnim razgovorima prije početka turnira bio proglašavan potencijalnim kandidatom za prvo mjesto, ali isto sam osjetio jednog momenta da je prvak bio programiran. Sada sigurno tvrdim da ja nisam trebao biti prvi po tim nešahovskim shvaćanjima, ali eto postao sam možda zato što programeri nisu imali kvalitet adekvatan šahu. S ovim ne želim dovoditi u pitanje regularnost turnira, ali nešto je bilo pokušavano što nema nikakve veze sa šahom.

— Znači vi ste nezadovoljni arbitražom na turniru?

Ne, sva mešetarenja su bila među nama natjecateljima. Sucu nikakve zamjerke, već sami komplimenti i sumnjam da bi bilo tko drugi uspio privesti ovo sve skupa kraju. Pitali ste za nagrade? Prva trojica su dobili nagrade, a svi plasirani do 11. mjesta su dobili IV kategoriju. Prva nagrada je bila muzički aparat od 130.000 st. dinara, druga ručni sat »DOXA« i treća BRAUN ISKRA aparat za brijanje. Ipak pristojna stimulacija za bolji plasman.

— Da li je turnir priznat od naših republičkih i saveznih organa ?

 Sigurno, tu nema nikakve sumnje. ŠSH-e je verificirao naše natjecanje. Ja sam sa Zorecom sve sredio prije natjecanja, a on je mnogo pomogao i dao važna uputstva i materijale kako voditi turnir. Na kraju smo poslali grafikon natjecanja u ŠSH-e, gdje su oni bili zadovoljni s natjecanjem. Nama su poslali čl. iskaznice, sad već registriranog kluba, ubilježivši kategorije kako je tko koju osvojio.

— Spomenuli ste klub da je već registriran?

Jest, klub je izvršio sve obaveze prema ŠSH-e. Konstituirali smo svoje organe, ispunili sve uvjete za registraciju i legalan rad u sastavu ŠSH-e, u Dalmatinskoj regiji gdje i mi pripadamo za natjecanje. Dvorana se ovih dana užurbano završava i s nestrpljenjem čekamo kada ćemo je moći početi aktivno eksploatirati. Sad nam je pred vratima jedan turnir kojeg ćemo vjerojatno odigrati u novoj dvorani. Ulažemo sve da ne narušimo kontinuitet aktivnosti kao susret sa Čapljinom pa i ovaj turnir.

— Da li ima nešto što ste zaboravili iznijeti po pitanju turnira?

Da, učinio sam jednu nenamjernu pogrešku, nisam spomenuo upravu hotela »Narona« koji su nam dozvolili svoje prostorije za ovaj turnir. Posebno osoblje hotela je imalo strpljenja svake večeri gledati i trpjeti naše pripreme i tu i tamo nesporazume za svako odigrano kolo. Dužni i smo se publici zahvaliti na korektnom ponašanju i u brojnom prisustvu na natjecanju.

— Koji su vam sad najveći problemi kluba?

Po važnosti na prvom mjestu je problem da za člana kluba dobijemo žensku osobu, jer nam je uvjet za natjecanje imati u timu žensku natjecateljku. Zato koristim ovu priliku da poručim svim djevojkama koje imaju volje ili naklonosti prema toj igri da se slobodno prijave kad klub počne raditi. Ne trebaju se plašiti da je klub zamotan nekom konspiracijom i tko će tamo doći. Tu su sve vaši poznati građani koji će vas bratski primiti u svoje društvo. Isto važi i za omladinu, za muškarce. Dođite i upoznajte tajne te igre, jer nitko od nas ne zna gdje će sutra, a to može kome postati i egzistencija. Znajući igrati šah samo proširujete svoje kulturni dijapazon i može vam pomoći u životu a nikako odmoći, kao na primjer hobiji: hazardne igre i slično. Bit ćete ravnopravni članovi sa svim pravima i obavezama, a sigurno ćete u kratkom roku asimilirati sa ostalim članovima kluba.

— Kada i gdje ste vi počeli igrati šah?

1958. godine sam kao dijete fašističkog terora došao u Đački dom Metković. U školi i u Domu kao slobodne aktivnosti igran je šah. Prvi put kad sam ga vidio u životu, osjetio sam da ćemo dugo moći ostati skupa. Impresionirala me šahovska ploča i zanimljive figure. Tu je počela šahovska abeceda. Kroz 4—5 godina sam se probio u sami vrh u školi i u domu. Iza toga sam otišao u armiju i tamo individualno, čisto vizuelno znanje, obogatio teorijom uz pomoć šahovskih stručnjaka i došao u ovaj stadij u kome se sada nalazim. Koliko vrijedim i koju snagu sada imam, to ne znam. Neka reknu drugi. Ne bih htio prejudicirati svoju snagu.

— Nikola, ja vam se u ime redakcije »Iskre« zahvaljujem na zaista napornom razvoju i želim vam mnogo životnih i šahovskih uspjeha u budućem radu.

Hvala na upućenim željama, a posebno se zahvaljujem što sam bio počašćen Vašim pozivom da dam prilog vrlo dobroj brošuri »Iskra«.

Razgovor vodio Urednik

 


Tri nova sjemeništarca pošla su u naše sjemenište — Sinj To su Mladen Jakić, Stipe Dodig i Joško Zec.

Otvorena je nova ČISTIONICA u kući Ive Kaznačića, Orašina 3. Vlasnik je Dinko Zelenika.

Poduzeće »Razvitak« otvorilo je dvije prodavaonice u Imotskoj krajini: u Cisti Provo i Runovićima. Obe su lijepo opremljene raznom kurentnom robom uključujući i građevinski materijal.

23. VIII organiziran je izlet studenata naše župe. Posebnim autobusom pošli smo pravcem« Zaostrog — Makarska — Klis.

Ivan Mijić nastavio je raditi u radnji koju je prije držao pokojni Ivan Jurković. Precizna mehanička radionica koja se uvijek može naći otvorena popravlja sve vrste pisaćih strojeva, računskih strojeva i vaga. Radnja se nalazi u ulici K. Rakića 6.

Počela se uređivati kanalizacija u Biokovskoj ulici i skalama prema crkvi.

Počela je gradnja još jedne stambene zgrade u sklopu novogradnji sa 20 stanova.

Govorka se da bi se počeo raditi novi sportski centar u Metkoviću koji bi prikupljao momčadi u zimskom periodu za pripreme. Centar bi se nalazio do sadašnjeg nogometnog igrališta.

U prizemlju novogradnje u ulici K. Rakića otvorene su prostorije za rekreaciju. Vlasništvo je »Razvitka«. U dvorani će biti: 10 ploča šaha, dva biljara i dva stolna tenisa. Isto tako bit će na raspolaganju i bezalkoholna pića. Godišnja članarina bit će 50 din.

Prva vjeronaučna dvorana u Hrvatskoj bila je otvorena u Metkoviću 1947. Poslije nego je prekinut vjeronauk u školi, fra Vjeko Vrčić je uredio sadašnju dvoranu i nastavilo se s redovitim vjeronaukom.

Petrinjsko poduzeće »Gavrilović« otvorilo je u Pločama specijaliziranu prodavaonicu suhomesnate robe, svježeg mesa i mliječnih proizvoda.

16. rujna u Čapljini je pušten u promet novi most preko Neretve. To je najduži most u BiH.

»Atelje Biafra« bio je izložen na trgu kralja Tomislava od 13—17 rujna.

Neretvanski Skup mladih pisaca Jugoslavije održan je u Metkoviću i Opuzenu u rujnu ove godine.

Imenovan je novi župnik u Vidonijama u osobi Anđelka Dukića.. Dosadašnji župnik Stipe Vrdoljak pošao je na novu dužnost u Split kao ekonom sjemeništa.

Početak školske godine u osmogodišnjoj školi bio je 1. rujna, gimnazija 15 rujna. Vjeronauk je počeo 11. rujna.

U vrijeme rada četvrtog Neretvanskog skupa mladih pisaca dogodio se u Metkoviću jedan nemio slučaj koji ne može služiti na čast U noći između petka i subote dok je grad bio bez električnog svjetla i dok je vladalo nevrijeme, nepoznati kradljivac odnio je skulpturu dječaka koja je bila postavljena na Trgu kralja Tomislava. Skulptura je bila izgrađena od poliestera, a autor joj je Stjepan Gaćain. Njena vrijednost iznosi 70.000 st. din.

Ove godine urod grožđa je bio daleko slabiji nego prošle godine, a sama berba je bila nešto ranije. ŠUP je dobio novog direktora u osobi prof. Ante Nonkovića. Dosadašnji Kazimir Peko je pošao u mirovinu. Čestitamo!

POČETAK SKIDANJA STAROG MOSTA

Dosadašnji urod smokava u Neretvi spada među slabije. Poznavaoci neretvanskih prilika računaju da se uspjelo ubrati li osušiti samo nekoliko vagona toga južnog voća.

19. rujna ove godine u prometnom udesu vraćajući se sa zagrebačkog velesajma, kod Karlobaga poginuli su: Nedjeljko Rodin iz Metkovića, Marko Vladimir iz Komina, a Marko Bušić je zadobio teže ozljede od kojih je tjedan dana kasnije umro u riječkoj bolnici.

Imenovan je novi župnik u Stablini fra Aleksandar Ribičić. Dosadašnji fra Mijo Marić pošao je u Imotska.

Otvoren je MODNI SALON u kući Udženije (Dubrovačka ulica), Vlasništvo Mustapića iz Gabele.

Ovogodišnji otkup grožđa bio je po cijeni 230 st. din.

U Kominu se počela raditi župska kuća. Stara se ruši i gradi se potpuno nova.

U istom mjestu mnogo se je učinilo zadnje vrijeme na radu oko crkve. Novi oltar (pomoćni) je napravljen, nabavljene mnoge paramente i antipediji, okviri križnog puta, slika sv. Martina. Oko same crkve sve do groblja je asfaltirano.

Blagdan Sv. Frane (4. X) proslavljen je najsvečanije. Svečanost su uzveličali naši bogoslovi iz Makarske i novakinje iz Bijelog Polja. Navečer je održan Recital o. Sv. Frani.

Od 1. siječnja do 1. listopada ove godine na području općine Metković bilo je 185 prometnih udesa u kojima su život izgubile 4 osobe, 605 ih je teže, a stotinu lakše ozlijeđenih. Materijalna šteta iznosila je oko 3 milijuna dinara.

 Metalno montažno poduzeće »Mehanika« iz Metkovića započelo je s gradnjom novog auto-servisa za popravak, podmazivanje i pranje automobila, te za tehničke preglede. Servis se gradi na samom ulazu u grad iz pravca Opuzena. Predviđa se da bi to bio jedan od najbolje opremljenih servisa od Dubrovnika do Splita.

10. X stigli su prvi elementi za preuređenje mosta koji se počeo obnavljati polovicom srpnja ove godine.

Selo Glušci do kraja ove godine dobit će bolju vezu s Metkovićem. Skupština općine Metković sklopila je ugovor sa sarajevskim građevnim poduzećem »PUT« o gradnji dva i pol kilometra duge ceste koja će spajati to selo sa starom cestom Metković — Dubrovnik. 2

3. X poginuo je Mile Dominiković u Ulici prvoboraca, pošto je u velikoj brzini na njega naletio automobil i zadalo mu teške ozljede od kojih je unesrećeni preminuo.

26. X puštena je u promet nova cesta Blace —Magistrala. Asfaltna cesta duga 8 km. spaja sela Blace, Trn, Otok i Mihalj s magistralom.

Na vojnoj vježbi »Podgora 72« bili su fra Mario i fra Vinko.

Aktivnost skupljanja pomoći za postradale od poplava u Slavoniji i Baranji u metkovskoj Općini bila je velika. Oko 15.000.000 St. dinara upućeno je za postradale. Pored toga radne organizacije Općinske skupštine uputit će istu svotu iz svojih raspoloživih sredstava.

Pošto je ukinuta četverogodišnja područna škola u Pozloj Gori učenici idu u Nova Sela. A učenici viših razreda osmogodišnje škole iz Novih Sela putuju u Kulu Norinsku. Tako moraju pješačiti 15 kilometara.

Mandarine »žuto zlato« Neretve osvojile su tržište Zagreba, Rijeke, Ljubljane, Sarajeva... Ovogodišnji urod je izuzetno dobar. Očekuje se da će se ove godine ubrati preko 150 vagona ovog kvalitetnog voća.

Od 13. do 19. X iz Metkovića je krenuo autobus hodočasnika u Italiju — Švicarsku — Njemačku i Austriju.

Prve jače kiše, zamućena Velika i Mala Neretva sa svojim pritocima i rječicama donijeli su i veće količine jegulje. Za prvih nevera donjoneretvanski jeguljari ulovili su oko dva i po vagona prvorazredne jegulje. Cijena na tržnici je između 45—60 dinara.

Špićasti brazilski kupus nova je sorta glavatog kupusa koja se udomaćila u dolini Neretve. Poljoprivredno-industrijski kombinat »Neretva« iz Opuzena zasadila je ove godine oko 60 ha tim kupusom, a i poljoprivredni proizvođači ga sve više uzgajaju.

Cesta Metković — Vrgorac koga je sagrađena još za vrijeme francuske okupacije Dalmacije, veoma je loša. Poduzeće za ceste iz Dubrovnika malo se za nju brine (pod čiju nadležnost spada). Uslijed slabog puta i odronjavanja zemljišta često se događaju prometni udesi.

NAŠI STUDENTI PRED SPILJOM U VEPRICU

Vis »Boturi« iz Metkovića počeli su nastupati. Oni su već priredili zabavu u hotelu »Narona« s metkovskim humoristom Ivanom Vukšom.

1. rujna otvorila je odvjetničku kancelariju u ulici Jure Galića 38, Višnja Nikolac.

Svoj kraj iz Amerike posjetio je Zvonko Jelavić.

Iz Afrike je došao na odmor u svoj kraj Jure Šunjić sa ženom.

Otvorena je nova vodoinstalaterska radnja u Omladinskoj ulici, vlasništvo Miće Veraje.

10. IX blagoslovljena je nova kapela u Podrujnici.

»CROATIA« zavod za osiguranje i reosiguranje — Filijala Metković dobio je nove prostorije u ulici K. Rakića.

PONTONSKl MOST NA NERETVI

Iz Australije se povratio Željko Bebić »Meksiko«.

U Momićima se radi novo groblje. Očekuje se i gradnja kapele Sv. Nikole Tavelića.

25. VIII naš mještanin Vlado Kozina počeo je godinu novicijata kod Franjevaca trečoredaca na Krku.

21. X pontonski most uslijed naleta granja i stabala bio je neupotrebljiv nekoliko dana. S jedne na drugu stranu išlo se brodom »Plavi Jadran«.

 


7. VIII 1972.  U 91 godini života umrla je u Splitu MANDICA BUSINELLO r. Glušćević.

28. VIII 1972. U 44. godini života od srčane kapi umro je ANTE PULJEVIĆ.

7.  IX  1972.   U 80. godini života, poslije duže bolesti umrla je TOMICA MARTIĆ.

8. IX 11972.  U 68. godini poslije kraće bolesti umro je PERO TOPLAK.

11. IX 1972.  Od bolesti raka u 73. godini života umro je JAKOV KETINI.

11. IX 1972.  U splitskoj bolnici umro je naš mještanin u 63. godini života ANTE MIJIĆ. Pokopan je na našem groblju.

27. IX 1972.  Poslije prometnog udesa kod Karlobaga u riječkoj bolnici je umro MARKO BUŠIĆ. Pokopan je na našem groblju.

8.  X  1972.   U prometnom udesu na ulazu u Metković poginuo je BOŽO BATINOVIĆ. Pokopan je na Banji.

27. X  1972.  Poslije duže bolestfu 79. godini života umrla je ANA VERAJA.

18. 'XI 1972. U 75. godini života od bolesti raka umrla je ANTICA ČIZMIĆ.

19. XI  1972. U 64. godini života u Splitu je umro naš mještanin PORIN GLUŠĆEVIĆ. Pokopan je na splitskom groblju.

21. XI  1972. U dubrovačkoj bolnici poslije duže bolesti umro je MATE MIOĆ. Pokopan je na našem groblju.

3. XII 1972. Poslije višegodišnje i teške bolesti u 77. godini umrla je ANĐA MIJIĆ.

4.  XII  1972. Od srčanog udara u 70. radini života preminuo je JOZO PULJEVIC.

10. XII 1972. U 82. godini života preselio se je u vječnost MATE GUSTIN.

11. XII 1972. U mostarskoj bolnici u 60. godini umrla je MATIJA BROZOVIĆ .

DETALJ S METKOVSKOG SPROVODA

 


 

S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti

Izdavač:

Župski Ured Sv. Ilije Metković, Omladinska 25 telefon (058) 88-218

List »ISKRA« izlazi povremeno

Glavni i odgovorni urednik: Fra Mario Jurišić

Naslovnu stranu: Fra Grga Martić izradio Edo Petrić — Metković

Zadnja strana: Crkva sv. Ilije

Fotografije: Hrvoje Šakota i Fabijan Lisičić

Tisak: »Biokovo« Metković

Naklada: 1000 komada

Metković, prosinac 1972.

 

 


 

 


PREGLED SVIH BROJEVA

SADRŽAJ