Nije namijenjeno rješavanju problema kao što su:

- problematično ponašanje pojedinaca, nesporazumi sa
  susjedima i/ili bilo kojom skupinom ljudi

- bilo kakva hitna intervencija (poplava u stanu i sl.)

- psi koji ometaju lavežom ili nisu na uzici ili nemaju brnjicu

- požari, zagađenja zraka i vode

- buka

- prijedlozi za postavljanje novih posuda za otpad, novih
  rasvjetnih tijela, semafora i slično

- žalbe na rad gradskih tijela ili bilo kojih tijela javne uprave

- bespravna gradnja

- divljanje po cestama, konzumiranje droga, javna opijanja,
  nasilje nad životinjama, preprodaja i sl.

Za to postoje nadležna tijela kojima se uvijek možete obratiti.

SLUŽBENA STRANICA

POGLEDAJTE

POPIS ULICA

GRAD METKOVIĆ

TISAK

OSMRTNICE

18.4.2019.
Šima Šimunović
udova Ivana, rođ. Petrović
1926. - 2019.
Šima Šimunović
18.4.2019.
Ilija Paponja
pok. Ivana
1958. - 2019.
Ilija Paponja

KONTAKT

Pitajte gradonačelnika

uprava

Osvrti gradonačelnika

Objavljeno 2. lipnja 2014.

Godinu dana poslije

U ovom osvrtu zaboravite na suhoparne informacije, administrativne stavke. One će biti uskoro po obećanju stavljene na stol. Imat ćete uvid u protekli rad gradske uprave i poduzeća. Jasan sud o kvaliteti rada moći će se donijeti za tri godine, a približno točna predikcija stanja tek za dvije godine. Zato i ne želim previše govoriti na ovaj način. Dat ću sliku s neke druge strane, ono što se ne vidi, a zapravo čini gotovo cijeli život.

Povijest se ponavlja uvijek, životna nam je suputnica. Isti dan prije godinu dana, kad su se drugi veselili, povukao sam se i sjedio u tišini razmišljajući o svemu što mi se događa, moleći se za budući razum i snagu. Danas dok se moji prijatelji vesele rođenju novog života, ponovno sjedim sam pokušavajući sjetiti se cijele godine, događaja, svojih stremljenja. Misli su isprepletene prošlošću, budućnošću, sjećanjima i idejama…, začaranim krugom koji pleše bez stanke pred očima...

Nemam se snage veseliti, dok osjećam očekivanja svih ljudi s kojima živim. Zato u meni i postoji tjeskoba kad vidim snimku slavlja 2. lipnja 2013. godine.  Netko će reći da si ne trebam stavljati takvo breme na leđa, jer niti sam obećao riješiti svačija životna pitanja, niti je to moguće u četiri godine, pogotovo s onim što smo naslijedili. Kako objasniti da ja s tim živim svakog dana, u svakom susretu, u svakom pogledu bilo koje osobe koju sretnem na ulici? Često osjetim da bi ljudi htjeli u tom trenutku da im kažem nešto obećavajuće i da će stići vrlo brzo, pa makar im i slagao. Nažalost, ni to ne mogu, još jedno moje prokletstvo... Volio bih da mogu jeftino dijeliti lažne nade kao gumene bombone, one koje će uzrokovati kratkoročnu amneziju i blagi san do ostvarenja ljepšega života. Ali od sebe ne mogu pobjeći, od osjećaja odgovornosti, težine tereta. Iako vidim svjetlo na kraju tunela, iz opreza ga ne smijem podijeliti s drugima i onda se uhvatim uvijek u istoj mantri: „Strpite se, ne ide preko noći… Imajte strpljenja jer nakon svega propalog, treba vremena da se sve vrati, a to vrijeme ne broji se u mjesecima...“ U istom trenutku vidim razočaranje u onim drugim očima. Često bi htjeli laž, jednu lijepu ugodnu laž. Oprostite mi, ali vam ne želim lagati. Svjestan sam da su ljudi očekivali još nekoliko čuda, nakon objave o rekordnom smanjenju duga. Ponadali su se da će ići sve brže od realnog, iako sam i tad govorio da će sve ići sporije... Ruševine treba prvo sahraniti... Dragi Metkovci, sve što smo obećali, od poštenog i odgovornog odnosa prema gradu i vašim novcima, održavamo i dalje. I nismo stali samo na tome. Trudimo se na svim poljima pokrenuti što je moguće više poslova, projekata, kroz bezbroj utrošenih sati i razgovora. Nadam se da će uroditi plodom i da će ljudi nakon četiri godine koje su nam dali u povjerenje vidjeti da ih nismo izigrali, da smo dali sve od sebe...

Ne spavam zbog sati dnevnog rada ni približno koliko prije, značajno se manje smijem, zadovoljstvo životom u odnosu na prije mjeri se u tragovima... Mislio sam da sam sreo životnu tugu kroz posao koji sam radio u cijelom svom obimu, prevario sam se. Mislio sam da mnogo radim u prošlom poslu, i tu sam se prevario. Znao sam da ću ovim žrtvovati sve, od obitelji, struke do posla. To se jedino pokazalo kao istina, osim predviđanja u koliko lošem stanju se nalazi grad. Ljudi će se nakon svega možda upitati žalim li radi svega, jer sam mogao bez svega ovoga. Istina je da ne žalim. Povremeno bude situacija, prođu kroz tren. Tjera me upornost, odgovornost, svjesnost da sad, možda nikad poslije, imam mogućnost pokušati promijeniti stvari. Zadovoljstvo, ako budem imao pravo na njega, doći će poslije, kad nakon utrke vidim da niti vas niti sebe nisam iznevjerio.

Za kraj, ako nekad prođem kraj vas i ne javim se, ne zamjerite mi. Tad vidim samo svoje misli, ciljeve za kojima trčim da ih dostignem, jer vrijeme curi.

Božo Petrov

 

 

Objavljeno 3. rujna 2013.

Na kraju je samo jedan izbor: jesi li došao ostati ili promijeniti...

Razgovarajući s kolegom prije nekoliko dana o sadašnjem poslu, pokušavao sam objasniti različitosti u prijašnjem i sadašnjem poslu. Išlo je teško, isto kao i s kolegama, kojima sam rekao da je svaki posao prije ovoga nalikovao na odmor. Ostali su u čuđenju, jer su itekako znali koliko sam radio prije. Toliko je poslova unutar jednog posla, toliko istodobnih, a različitih akcija i informacija, toliko događaja i susreta dnevno, da mi je posao postao skoro isto što i život. Nadam se da će, nakon što se srede i organiziraju gradski poslovi i institucije, ovaj ritam usporiti. Ali ako i ne bude tako, nema veze. Svjesno smo ušli u borbu i rad. Znamo da će biti i popularnih i nepopularnih mjera u sanaciji grada i da zbog toga postoji velik rizik da sljedeće izbore i ne dobijemo. Ali, to je cijena rješavanja problema. Mogli smo se postaviti i drukčije. Mogli smo kupovati socijalni mir pomoću raznoraznih ljudi, udruga i klubova. Ostali bismo barem 8 godina, ako ne i 16. Ali, opet se ništa ne bi riješilo.

Za rješavanje trebat će nam godine, neka se ljudi ne ufaju u spasenje preko noći, jer ipak grad se rušio 16 godina. Obnova traje barem upola toliko. Ne može se preko noći riješiti dvostruki broj nezaposlenih koji je nastao u razdoblju kad je Stipe Gabrić bio gradonačelnik. Zato me nadasve oduševljava kad pročitam njegove izjave u kojima se brine za sve te nezaposlene, poput: "Neće onih 3000 ljudi na zavodu za zapošljavanje spasiti što su se ovi odrekli plaće, njima treba posao..." Interesantno je da broj nezaposlenih bio dvostruko manji prije nego je on došao na vlast. Stječem dojam kao da se trudio postići barem na jednom polju 100% povećanje, i koliko vidim uspio je, barem u broju nezaposlenih. Tad ga nije bilo briga ni za njih ni za njihov broj. Nije ga bilo briga ni za to što je prihod grada ostao isti od 1996. godine. Ako mislite da je grad barem stagnirao, onda se pokušajte sjetiti što ste mogli za isti novac kupiti prije 20 godina, a što danas. Samo prije 5 godina kruh je koštao 3,5 do 4,5 kn, danas je 7 do 8kn. A koliko je to tek vrijedilo prije 20 godina... U tom svjetlu gledajte činjenicu da je ukupni prihod grada ostao isti već 20 godina.

Mnogo toga što se radi u ovom trenutku se ne vidi. Kako je rekao jedan gradonačelnik: "Ljudi vole vidjeti bagere, jer tad se navodno radi. Zapravo, tad kad izađu bageri, posao je gotov. Tad se zna da će se i završiti, a nitko ne vidi sate, dane i mjesece planiranja, razgovora, mijenjanja i dostavljanja papirina da bi ti bageri uopće izašli na cestu." Upravo to što se ne vidi mi trenutno radimo. Kompletiramo smjernice bitnih projekata, krećemo u razgovore s osobama iz urbanizma i arhitekture radi kompletne i dugoročne strategije Grada. Iz nje ćemo razvijati projekte i prijavljivati ih za fondove. Tu su oni mjeseci rada na pisanju projekata, njihovom odobravanju u različitim poljima od države, preko županije do fondova do dobivanja sredstava. Za sve to vrijeme je van tišina i u vas je pitanje: "Pa radi li se išta?" Radi se, ali mi ne volimo biti bučni niti se hvalisati, mi radimo u tišini. I kao što je iz tišine izašla vijest o smanjenju duga za 1,5 milijuna kuna, tako će uskoro izaći i odobreni projekti, a posljedično i radna mjesta. Ali budite strpljivi. Sve ostale mađioničare radnih mjesta i samoprozvane ekonomske mogule molimo da javno izađu i daju prijedlog, neka pomognu Gradu ili neka barem tišinom pomognu.

Moglo bi se u naslovu i drukčije reći: jesi li došao vladati ili vladanjem služiti. Zvuči i patetično i otrcano. Zato i nije bilo u naslovu, ali se zaista na kraju sve svodi na to. Trebaju li nam životne društvene uloge da bi ispunili sebe ili će nam služiti da bi onom pored nas bilo bolje. Svi plaše da moć i vlast mijenja. I premda smo izabrali promjenu a ne vladavinu, da tako na kraju i ne mora završiti. Nisam siguran govore li to iz svog iskustva ili su naučili kroz pogreške drugih, ali se slažem da je dovoljno samo jednom napraviti ustupak, kompromis da se kompas za mrvu poremeti, a onda ni cilj vise nije isti. Budući da smo svjesni toga, neka nam oproste svi oni koji nude kompromise i pogodbe. Iz ovog razloga na njih ne pristajemo.

Božo Petrov