Sjećanja Marka Carevića na razdoblje gradnje Doma kulture – današnjega Gradskoga kulturnog središta

Metković, 12.11.2020. – U nedjelju je u 93. godini života preminuo Marko Carević – čovjek koji je svojim djelovanjem trajno zadužio Metković i Metkovce.

Rođen je 1928. godine u Metkoviću gdje je pohađao osnovnu i građansku školu, nakon koje je završio i elektrotehničku u Zadru. Nakon prvoga posla u poslijeratnom Mjesnom odboru privrede, radio je u metkovskoj poljoprivrednoj zadruzi, a 1948. započinje s radom u novoosnovanom Kinu ‘Pobjeda’ u kojemu je bio voditelj i kinooperater. Kino napušta 1959. godine kada je osnovao prvu metkovsku tiskaru i knjigovežnicu Štamparija Biokovo, a nakon pet godina prešao je u poslovnicu Ribomaterijal Zagreb u Metkoviću kojom rukovodi do umirovljenja.

Gospodin Marko Carević bio je među Metkovcima čija je upornost zaslužna za izgradnju Doma kulture, današnjega Gradskoga kulturnog središta, koja je, uz prekide, trajala više od 30 godina.

Pišući o 40. obljetnici otvaranja tadašnjega Doma kulture, Ivica Puljan je za portal metkovic. hr 2017. godine razgovarao s Carevićem koji je u to vrijeme bio predsjednik općinskoga SIZ-u za kulturu. Carević mu je prenio svoja sjećanja na to razdoblje, koja danas ponovno objavljujemo.

„Na mjestu današnjega Doma prema Neretvi bila su podignuta dva kata Hrvatskoga doma. Građevina je bila završena, ali u njezinoj unutrašnjosti nisu odrađeni fini radovi. Tijekom Drugoga svjetskog rata, točnije 1944./45. dolazi do oštećenja Doma. Saveznička je bomba pala na zgradu Doma i više od pola građevine bilo je uništeno. Na mjestu parkinga uz sadašnji GKS-a nekada se nalazila Antimalarična stanica pa je i ona bila oštećena od eksplozije savezničke bombe. Nakon rata dolazi do rušenja građevine i raščišćavanja građevinske lokacije. Dio zgrade koji je ostao neoštećen je dio današnjeg GKS-a sa šminkernicom, garderobom KUD-a Metković i prostorijama metkovskoga dopisništva HRT-a.

Nas nekolicina smo se sastali u parku. Na tom sastanku prisutni su bili Božo Gluščević, Obrad Gluščević, Ivica Gluščević, Drago Bušić, Mario Veraja i ja. Glavni teret je pao na Ivicu Gluščevića i mene jer su dva Gluščevića i doktor Bušić bili otišli u Zagreb, ali su nam nadalje davali podršku. Kada smo se sastali pala nam je na pamet ideja da idemo nešto raditi. Potom smo krenuli do mjesta gdje se nalazi današnja ljetna pozornica i donesena je odluka da se započne s njezinom izgradnjom. Ivica Gluščević je bio zadužen da ode u Zagreb i pronađe projektanta i uspio je pronaći poznatoga arhitekta Alexandra Freudenreicha koji je imao iskustva u projektiranju sličnih građevina. U dogovoru s Cvitom Pavlovićem (predratni vlasnik Hotela Zagreb u Metkoviću, danas Hotel Narona,op. ur.) održavali smo čajanke i plesove u Hotelu Zagreb da bi skupili sredstva za plaćanje projektanta. Ples se održavao subotom i nedjeljom. Uspjeli smo skupiti nekih sedam do osam tisuća tadašnjih dinara.

U to vrijeme je stigao i Freudenreich, koji nam je pokazao projekt koji nam se svidio. Pitali smo ga koliko košta, a on nam je rekao sedam tisuća dinara i isplatili smo ga od sredstava koja smo skupili organizirajući plesove. Zatim je krenulo čišćenje lokacije jer je sve bilo zapušteno te smo s građanima organizirali udarnički rad, kojim smo sve očistili i odvezli otpad na odlagalište. Poslije obavljenoga čišćenja došao je projekt pa smo krenuli u izgradnju zidića pokraj Neretve, a tu su bili i lampioni koje sam ja postavljao. Ivica je saznao da može dobiti nekolicinu njemačkih zarobljenika koji su bili u Splitu i doveo je njih trideset, a među njima je bio jedan inženjer graditeljstva i jedan inženjer elektronike. Kada su oni pregledali projekt svidio se i njima kao stručnjacima. Zarobljenicima smo osigurali smještaj u zgradi do Općine.

Prvi radovi započeli su na ulazu u ljetnu pozornicu gdje se radio sami ulaz i terasa. Inženjer graditeljstva je napravio analizu projekta i radio je na armiranju. Zatim smo proglasili udarnički rad na koji se odazvao veliki broj ljudi koji su miješali beton, prenosili žalo i cement. U popodnevnim satima počela se salijevati ploča, a kolone (stupovi, op. ur.) bile su napravljene ranije. Radovi su trajali sve do dva sata poslije ponoći. Zarobljenici, osim dva inženjera, bili su u rezervi, ako dođe do zastoja da pomognu određenoj radnoj grupi jer se nije smio dogoditi zastoj. Naši su ljudi uspjeli izdržati sve do poslije ponoći, kada su radovi završeni. Ja sam radio na miješalici.

Nakon završetka bila je fešta i pucalo se. Kasnije je krenula izgradnja pozornice, budući da su postojala dva zida odnosno kuća i zid, sada je trebalo to spojiti otprilike nekih trinaest metara. Gore je napravljena traverca i kolone, a to je radio zarobljenik koji je bio inženjer graditeljstva. Poslije je rađen prostor za orkestar koji je iskopan te naliven betonom sa zidom da ne može nitko upasti unutra. Kada se zašalovala traverca i kada se sve nalilo betonom trebalo je nakon određenog broja dana skidati oplatu. Kada se oplata skidala mi smo stajali na terasi i promatrali hoće li se sve to skupa urušiti. Oni su to prekrili salonitom, struju je odradio inženjer elektronike, koji je spojio električnu ploču u zgradi do Neretve. Kada je sve završeno imali smo svečano otvorenje. Radovi su kompletirani dvije tri godine poslije završetka rata. Povodom otvorenja naši glumci su pripremali predstavu Dundo Maroje koju su režirali Ivica Gluščević i Drago Bušić. Dolje je napravljena elipsa koja je bila namijenjena za ples pa bi se subotom bi organizirala svirka za koju se plaćala ulaznica, a svi prihodi išli su za daljnju gradnju.

Ivica je nakon svega imao ideju izgradnje Doma kulture, budući da su još uvijek tu bili ratni zarobljenici. Ideju smo prihvatili i mi ostali te se ponovo angažirao Freudenreich koji je krenuo iz Zagreba vlakom i došao pred Mostar, gdje je vlak iskočio iz tračnica. Ja sam sjeo u auto, otišao po njega u Mostar i doveo ga u Metković. Po dolasku u Metković Freudenreich je obišao lokaciju na kojoj se trebalo graditi i tražio je otprilike dva mjeseca da izradi cjelokupan projekt. Kada je projekt završen zacrtani su temelji i počelo se s kopanjem. Zarobljenici su iskopali sve temelje i izvršili njihovo salijevanje, a poslije toga je došla naredba da se zarobljenici otpuštaju. Dvojica inženjera, jer se saznalo za njihovu stručnost, povučena su u Beograd i tamo su proveli zadnjih nekoliko mjeseci. Kada su zarobljenici otišli novca više nije bilo, ali smo saznali da Sindikat ima dosta novca. Sindikat je dao određenu svotu i krenulo se s podizanjem prizemlja do prvog kata. Potom je ponovo nestalo novca i kao donatora smo uspjeli vrbovati Poljoprivrednu zadrugu koja je investirala sve do krova i pokrila. Međutim, unutra nije bilo još ništa završeno. Poljoprivredna zadruga je koristila predvorje zgrade kao skladište za gajbe i ostali materijal. Ima i jedna anegdota. Jedno jutro sam prošetao do Doma i vidim jedan auto pokraj ulaza. To su bili Romi, izašao je muškarac i zamolio da ga ne tjeram jer mu žena unutra rađa. Kaže on meni: „Čim ona rodi ja odlazim“. Tako je i bilo, čim je žena rodila sjeli su u auto i krenuli put Mostara. Prije toga na ljetnoj je pozornici gostovalo Beogradsko kazalište i jedna je glumica bila teško bolesna, ali je uspješno glumila i nitko to nije primijetio. Doktor Drago Bušić je sjedio iza nje i davao joj injekcije da bi izdržala predstavu, uspio ju je održati živom, a da nitko nije primijetio. Po završetku su je odveli u Mostar u bolnicu, gdje je nakon dva dana umrla.

Ivica je uspio skupiti neka sredstva i od tih sredstava napravljena je pozornica, međutim prije toga je izbio požar od čega je nastala relativno velika šteta. Šteta se sanirala i stavljene su dvije kolone pod balkon u gledalištu. Nisu bili sigurni da bi izdržao svoju težinu, budući da je bio oštećen požarom.

Otvorenje Doma kulture bilo je 25. svibnja 1977. godine. Na otvorenje je iz Zagreba došao ministar kulture Stipe Šuvar i on je presjekao vrpcu. Tada je izvedena predstava Mala Floramye Splitskog kazališta.

Međutim, balkoni još uvijek nisu bili uređeni, ali prizemlje je bilo dovršeno. Iza toga smo razmišljali kako dalje i ja sam imao plan da me izaberu u SIZ za kulturu Hrvatske. Izabrali su me za člana Republičkoga SIZ-a za kulturu i gore sam bio tri godine. Upoznao sam se s predsjednikom SIZ-a koji je bio iz Osijeka. Nitko nije primijetio što ja smjeram te sam ga pozvao da održimo sastanak SIZ-a u Metkoviću. On je na to pristao i nakon desetak dana su nazvali da bi došli u Metković. Ja sam ih ovdje dočekao, njih je došlo nekoliko i napravili smo sjednicu. Kada je sjednica održana, kazao sam predsjedniku da imam jedan problem i da bih volio da on to pogleda. Odveo sam ga u Dom kulture, a njegovi dojmovi su bili odlični, kazao sam mu da je Freudenreich to sve projektirao. Potom smo otišli na kat i kazao sam mu da nemamo sredstava za završiti sve do kraja te da je zimi hladno i potrebno je grijanje. Potom sam ga pitao može li SIZ financirati uvođenje centralnog grijanja. Predsjednik je poslao jednog inženjera koji je trebao napraviti projekt za uvođenje centralnog grijanja i vidjeti što je sve potrebno. Inženjer je sve pregledao i ukratko nakon toga nastao je projekt za uvođenje centralnog grijanja. Na sastanku Republičkoga SIZ-a predsjedniku sam uručio projekt i troškovnik, a on je, između ostalog, bio glavni financijer firme koja se bavila uvođenjem centralnog grijanja. Kazao sam mu da će oni to i raditi jer u Metkoviću nema nikoga tko to zna. Na sebe sam preuzeo da osiguram još nekoliko firma kao ispomoć. Zatim sam razgovarao s Ćopićem iz Općine (tajnik Skupštine općine Metković, op. ur.) i rekao sam mu da se u Dom uvodi centralno grijanje i pitao sam ga bi li se i Općina priključila na to centralno grijanje. Općina je pristala na zajedničko centralno grijanje. Potom je završena sva potrebna dokumentacija i uvedeno je centralno grijanje, a time je završen Dom kulture. Općina je punila rezervoar. Poslije sam sve to napustio jer sam se zasitio, a bio sam i preopterećen jer sam sve to radio uz redovan posao.“

Gospodinu Marku Careviću je 2014. godine dodijeljena nagrada Grada Metkovića za životno djelo.

Počivao u miru, a uime svih djelatnika Ustanove za kulturu i sport, u sklopu koje danas djeluje Gradsko kulturno središte, obitelji izražavamo iskrenu sućut.

Vezane vijesti

Najnovije vijesti

Kategorije