Govorko ne govori, on radi i Dusinu svojim pristupom vinogradu okreće naopačke

 

Na portalu Vinske priče zanimljiv intervju dao je Ivan Govorko – vlasnik vinarije Govorko, a mi prenosimo jedan dio priče o njegovom uspjehu.

Petar Govorko se bio nemalo iznenadio kad mu se jedno jutro prije 5-6 godina, ispred kuće u metkovskoj Ulici kneza Branimira, parkirao golemi šleper.

Iz kamiona je istrčao vozač, pritisnuo zvonce na ulaznim vratima, a kad se Petar sjurio niz stepenice vidjeti što se događa, imao je vremena samo uputiti vozača gdje istovariti teret. Pritom je odmah telefonski nazvao sina Ivana, tada studenta završne godine Agronomskog fakulteta u Zagrebu, pitajući ga što se događa.

„Ćaća, samo sve unesite u prostor gdje je bila Pivčeva mesnica i ništa ne brini!“, odgovorio mu je sin Ivan, a iznad Petra je ostalo lebdjeti bezbroj upitnika.

„Ha, ha, bila je to situacija u kojoj smo oca doveli pred svršen čin, nije imao vremena reagirati, morao je unijeti sve što smo braća i ja poslali iz Zagreba. Eto, tako je sve počelo“, prisjeća se Ivan Govorko „diverzije“ kojom je, zapravo, Vinarija Govorko izašla iz ilegale i prodaje isključivo rinfuznih vina u petolitarskim bidonima i prerasla u respektabilnu malu obiteljsku vinariju koja je „okrenula Dusinu naopačke“.

Iz kamiona je tada istovareno 10 Trustovih drvenih bačava prethodno rabljenih u poznatoj mađarskoj vinariji Vylyan iz Kisharsányja nedaleko od granice s Hrvatskom.

„Bio sam pri kraju s fakultetom i naletio sam na te bačve po vrlo povoljnim uvjetima i one su me, praktički, usmjerile prema ovome što danas radimo. Braća Branko i Jure su ih platili, a sve poslije toga je – povijest“, ističe.

Kasnije je Ivan nabavio rabljene bačve iz Stine, Grgića, kao i iz Saints Hillsa, vinarije s kojom je duboko prijateljski povezan, još iz vremena kad su njegov otac Petar i Slobodan Tolj, otac Ernesta Tolja, vlasnika Saints Hillsa, podrijetlom iz Velikog Prologa, svojedobno skupa u Metkoviću „popravljali televizore“ i servisirali kućanske aparate po okolnim selima vozeći se u svojim „Renaultima 4“.

„Kad je Slobodan odselio u Zagreb, moj ćaća je jedno vrijeme živio kod njega. Stoga je bilo najlogičnije, kad sam morao odlučiti gdje ću odraditi obaveznu praksu, nazvati Ernesta i zapitati ga mogu li to obaviti kod njega u vinariji u Dicmu. Tamo sam proveo dvije berbe“, naglašava.

Šok kojeg je Ivan izazvao kod oca unoseći mu deset bačava u kuću postao je konstanta njegove vinske priče.

Cijeli razgovor pročitajte na portalu Vinske priče.

 

Vezane vijesti

Najnovije vijesti

Kategorije