Dr. Asja Palinić Cvitanović: „U svom radu s djecom i mladima percipiram simptome tjeskobe, ali i gubitak dnevne strukture i radnih navika“

 

Protekle godine, u veljači, zabilježen je prvi slučaj koronavirusa u Hrvatskoj. O virusu se tada vrlo malo znalo, ali je ubrzo promijenio način života kakav smo dotada poznavali.

Već u ožujku zabilježen je veći broj slučajeva, uslijed čega je slijedilo i prvo zatvaranje te ‘novo normalno’ koje je donijelo izolaciju, nemogućnost druženja, gubitak svakodnevnih navika i radnih obveza. U ‘novome normalnom’, s povremenim popuštanjem epidemioloških mjera, živimo već godinu dana, a cijela pandemijska situacija teško se odražava na sve ljude. O tome kako ‘novo normalno’ utječe na djecu razgovarali smo s dr. Asjom Palinić Cvitanović, psihoterapeutkinjom te voditeljicom Službe za školsku medicinu u Županijskom zavodu za javno zdravstvo i stručnom suradnicom na Odjelu za mentalno zdravlje.

 Već je gotovo godinu dana otkako smo ušli u „novo normalno“. Pandemija koronavirusa donijela je lockdown, nemogućnost druženja i izolaciju. Sve to stresno djeluje na ljude, a na ‘novo normalno’ posebice se teško privikavaju djeca. Kako se cijela ova situacija održava na djecu i koje su moguće negativne psihičke posljedice na njih?

Za točan odgovor na nivou populacije vrijede znanstvena istraživanja, koja su u tijeku. Primjećuje se da su u porastu, među ostalim, osjećaj tuge, anksioznost, poteškoće koncentracije, potištenost, napor u izvršavanju svakodnevnih obveza, gubitak apetita, što bi spadalo u tjeskobna stanja.  Rekla bih,  iskustveno, da u svom radu sa školskom djecom i mladima percipiram navedene simptome tjeskobe, ali i gubitak dnevne strukture, radnih navika, drastično povećanje vremena pred ekranima,  veliko vrijeme u neradu i zabavi. Napominjem da je zabava izuzetno potrebita za zdrav razvoj, ali nikako da bude cjelodnevna i potpuno izgura rad iz našeg dana.

Kako u ovim situacijama pomoći djeci? Što mogu učiniti roditelji da spriječe negativne posljedice?

Djeci koja pokazuju promjene ponašanja svakako je potrebita pristupačnost, empatija, nuđenje sigurnosti. Odrasla osoba treba biti spremna slušati dijete, čuti problem, a ne žuriti s ponudom rješenja niti minimalizirati ono što dijete iznosi kao problem. Da bismo lakše razumjeli, treba se prisjetiti vlastitog kapaciteta u godinama u kojima je dijete koje govori o problemu. Dijete traži emocionalnu podršku, nadu, ohrabrenje i to može pružiti samo odrasla osoba koja se izgradila u zrelu osobu. I odrasloj osobi, a kamoli djetetu s problemom, na prvom mjestu je važno da doživi da ga se čuje i vidi, da mu se daje pažnja, vrijeme koje je samo za njega.

Roditelj je u svakojakim okolnostima dužan posredovati uvjete u kojima se dijete razvija u odgovornu osobu, koja radi i promišlja o mogućim posljedicama svojih djela. Pandemijske okolnosti su sigurno zahtjevnije i za usklađivanje  roditelja u svim njihovim životnim ulogama, a posebice ovoj odgajateljskoj. Roditelj ne može ponuditi što nema. Prvo sam mora razviti radne navike i promišljanje o mogućim posljedicama svojih djela, da bi autentično primjerom poučio djecu. U okolnostima prije pandemije školska djeca su svaki radni dan boravila u školi 5, 6 i više sati, pohađala možda glazbenu školu, škole stranih jezika, sportske, plesne aktivnosti i sl., što je bilo organizirano provođenje dnevnog vremena još nekoliko sati. Sada je roditelj dužan pomoći oko strukturiranja dana, osmisliti tih 8-9 sati, jedan dio i  zajedno s djetetom. Uz sve svoje frustracije pandemijskog stila življenja, ovo je jedna od većih jer roditelji često iskazuju svoju nemoć u svezi navedenog, a posebice ako nisu u mogućnosti u to vrijeme imati nadzor nad djetetovim provođenjem vremena. Prije pandemije taj su nadzor imali učitelji i voditelji različitih drugih aktivnosti u kojima se njihovo dijete obrazovalo i odgajalo, a sada većinu tog posla trebaju preuzeti sami. Online nastava nije strukturirana kao ona „uživo“. Tu je puno više slobode u pristupanju gradivu i domaćim zadacima, a znamo da se mozak u slobodi vrlo često odlučuje za ljenčarenje i zabavljanje, pa se tako online nastava često pretvara u neke druge kreativne aktivnosti pred ekranima. Te druge aktivnosti, prelaženje preko različitih stranica s puno podataka iz različitih sfera, igranje igrica koje podižu upinjanje organizma oko nekih rezultata, dovode do pogoršanja koncentracije, koja je ometajući čimbenik u učenju i tako se primjećuju teškoće kod bavljenja školskim gradivom i onda se ponovo od teškoće bježi ili u tjeskobu ili u nove zabave, nove teškoće koncentracije i tako teče „začarani krug“.

Prošloga tjedna započela je nastava za dio učenika, a od sutra se u školske klupe vraćaju svi osnovnoškolci i maturanti. Ostatak učenika ići će online, barem dok se za to ne steknu uvjeti. Sve se to može negativno odraziti i na ocjene djece. Kako ih motivirati?

Motivacija je inače zanimljiv pojam. Mi vjerujemo kako nas drugi mogu motivirati, ali malo je drugačije. Mi znamo svoj smisao i mi se motiviramo uz druge. Postoje tri vrste učenika, što su najmanje tri vrste motivacije. Neki percipiraju obrazovanje kao prisilu i usklađuju se različitom vrstom borbe protiv te prisile. Druga skupina doživljava obrazovanje kao formalnost bitnu za neke druge ciljeve, pa pokušava dobiti nekakav papir s nekim što boljim rezultatima  i pri tom se čak i ljubazno ponaša prema učiteljima koji će dati ocjenu i papir na kraju. Tu je veliki broj „uspješnih učenika“, koji razmišljaju  kako da sa što manje rada dođu do što boljeg rezultata. Postoji najmanja skupina željna znanja, koja bogatstvo vidi u znanju bez obzira kako će papir izgledati i koja cijelo obrazovanje vidi samo kao mogućnost stjecanja novih znanja i vještina koje će koristiti u poslovnom dijelu svog života za stalno unapređenje. Takvi ljudi nikada ne prestaju učiti i uistinu su veliki bogatstvo svake zajednice. Druga je stvar koliko zajednica to zna iskoristiti. I živimo li u zajednici koja cijeni znanje. O tome djeca često pričaju i uz razmišljanja da znanje nije na cijeni prelaze u drugu skupinu formalnih učenika. Kada prepoznate kojoj skupini pripada vaše dijete ili učenik, u skladu s tim nudite. Ovo je jako široka tema, ali mnogi će sebe ili djecu prepoznati. Djeci je svakako tijekom odgoja važno nuditi sebe kao model ponašanja, a ne trošiti bujice riječi koje odudaraju od onog roditelj čini.  Kakvu ponudu djeci dati za razumijevanje važnosti spavanja, umjesto noćnog „surfanja“, zdrave prehrane umjesto brzo pripremljene hrane prepune nepotrebnih količina ugljikohidrata i masti, važnosti kretanja i raznih tjelesnih aktivnosti koje je moguće reorganizirati i u pandemiji?  Jedino vlastitim primjerom, postavljanjem odgojnih granica i posljedica za prekoračenje granica. Vidim da se lakše i djeca i odrasli opredjeljuju za ekrane ukoliko su zatvorena mjesta njihove do sada organizirane tjelesne aktivnosti, umjesto da je reorganiziraju u našoj bogatoj prirodi neretvanske doline.

 

Vezane vijesti

Najnovije vijesti

Kategorije