Home Kultura Pročitajte svjedočanstva oca Ante Gabrića

Pročitajte svjedočanstva oca Ante Gabrića

O njegovome misionarskome životu i žrtvi koju je dao za ljude mnogo govore i tekstovi koje je pisao za 'Mali koncil' i za 'Glasnik Srca Isusova i Marijina'.

 

U tijeku je manifestacija ‘Dani oca Ante Gabrića’ koja se održava od 22. do 28. veljače. U programu manifestacije sudjeluju metkovske škole, crkve i udruge, a sve u svrhu podsjećanja javnosti na doprinos koji je otac Ante dao Metkoviću, Hrvatskoj i svijetu.

O njegovome misionarskome životu i žrtvi koju je dao za ljude mnogo govore i tekstovi koje je pisao za ‘Mali koncil’ i za ‘Glasnik Srca Isusova i Marijina’. U ovome tekstu prenosimo samo mali dio njegova svjedočanstva koja su objavljena u knjizi ‘Životni put jednog misionara’.

Tekstovi 

Više od lijeka traže blagoslov

“Kod nas još nema ‘gube 20. stoljeća’, tj. side, ali ima bolesnika koji boluju od stare gube, tuberkuloze, malarije… Širenju takvih bolesti pogoduje slaba prehrana. Ovdje mjesečno ima 15 – 20 tisuća bolesnika.

Ponedjeljak je ambulanta u središtu misije.

Utorak idemo u selo Kanmarin, s onu stranu rijeke Ganges.

Srijeda, pak valja poći u drugo selo. K nama dođu stanovnici s rubova džungle. Već ujutro možete vidjeti čitav red od kojih 500 bolesnika.

Petak smo odredili za tuberkulozne.

Subota primamo gubavce. Oni koji boluju s očima ili imaju bolesne zube idu u Kalkutu jer nemamo instrumente za takva liječenja.

Bolesnici su naš blagoslov. Mnogi od njih radosno trpe za Crkvu i za druge nakane. Od nas oni više traže blagoslov nego lijek. Kako je to divno proživljavati u korizmi. Sjedinimo se u tome divnom radu za pomoć bolesnicima.“ (otac Ante Gabrić, MAK – Mali koncil)

Oni ne očajavaju

„U ovim udaljenim selima nema putova, a i da ne spominjem, ambulante i prijevozna sredstva. Nosiljke na kojima nose bolesnike takve su da ih jednostavnije ne možete zamisliti. To je bambus dugačak oko pet metara. Uz taj bambus pričvršćeni su gunj ili vreća. I na tu nosiljku nekako smjeste bolesnika. Zatim ta dva momka stave taj bambus na ramena i onda putuj sate i sate do bolnice. To još nekako ide u suho doba, ali u kišno i kada treba prelaziti rijeke i kanale, ne da se opisati koliko to stoji napora.

Ja sam bio prvi na udaru. Dobro me je protreslo. Sestre su mi dale nekakav jak lijek 4+2+2 tablete i osta Ante živ.“ (Iz knjige ‘Životni put jednog misionara, sv. IV. / Ante Gabrić; priredio Juraj Gusić Zagreb: J. Gusić; 1972.-1989.)

Samo ti meni donesi Isusa

“Jedne noći i Dojamoji je pozlilo. Znakovi kolere. Dvije sestre bolničarke donijele su lijek. Mene su pozvali da bakici podijelim posljednje sakramente.

‘Bakice, Isus kaže da su mu tvoji mališani poručili da te se pusti sada u nebo. Još nekoliko godina treba prati, hraniti ih i s njima se igrati.’

I donio sam joj Isusa. Baka zapjeva ko slavuj pjesmu ‘O Isuse…’. Pjevala je sama, a oko nje su trčali njeni anđelčići. Svi su pjevali.

Takvi se prizori ne zaboravljaju lako.” (Iz knjige ‘Životni put jednog misionara, sv. IV. / Ante Gabrić; priredio Juraj Gusić Zagreb: J. Gusić; 1972.-1989.)

 

„Upravo na kraju putovanja zapelo je. Desna mi je ruka počela trnuti. Ja pokušavam masažu, no vidim da je sve gore i gore,

Liječnici i sestre su kao rođena braća. Oni svoj posao, a velečasni Nikola i ja već smo sve uredili: s nebeskom ’emergency ward’ devet subota Gospi Lurdskoj, devet svetih misa i devet krunica, a dodali smo post i žrtve.

Ja sam se posebno preporučio našim dragim blaženicima: svojem subratu isusovcu Petru Barbariću, blagopokojnom kardinalu Stepincu, Ivana Merzu, svom imenjaku Anti Antiću, mučenicima našim ‘Drinskim djevicama’.

Na ruku sam metnuo dio reverende blagopokojnog kardinala koji sam prije primio od kardinala Kuharića i sliku našeg Petra Barbarića.

Kako vidite, čitave litanije naših miljenika u nebu.

Mislio sam si ja: Ante moj, sjeti se kako se sveti Jere kamenom udarao u prsi i govorio: ‘Oprosti mi Bože, ča sam Dalmatinac!’ – pa je bolje imati više zagovornika.

A meni je pri srcu teško. Ostane li ovako, neću moći više pisati za Glasnik Srca Isusova i Marijina, ni za Mali koncil…

Svanulo je. Bio sam izmoren, no zahvalan Božjoj dobroti, zahvalan tolikim prijateljima koji su za mene molili.“ (Iz knjige ‘Životni put jednog misionara, sv. IV. / Ante Gabrić; priredio Juraj Gusić Zagreb: J. Gusić; 1972.-1989.)

Naša mladež i naši bolesnici

„Budući da smo u Godini mladih, najradosnija je i nadraža vijesti – naša mladež! Moram ih pohvaliti, i one najmlađe, i one malo veće u srednjim školama, i one ‘najveće’ po višim školama, sjemeništima i u novicijatima. Moram pohvaliti njih, a malo i nas, jer se doista mnogo brinemo za njih. No, najveća pohvala ide vama za vaše molitve, za vašu ljubav i pomoć oko odgoja te naše uzdanice, toga našeg ponosa. Vjerujte mi, na ponos su na, i učenjem i dobrim vladanjem. A to je čitava mala vojska. Od 50 konviktoraca njih 40 javilo se za svećeničko zvanje. U ostalim gimnazijama i sjemeništima imamo deset odraslijih mladića. U Djevojačkoj školi časnih sestara u Basantiju imamo 11 djevojaka, a šest je djevojaka u kandidaturi i u novicijatu.

Mnogi me pitaju da kako to da naša mala župa ima toliko duhovnih zvanja. Moj je odgovor: pobožnost. Presvetom Srcu Isusovu, osobito obavljanje Prvih petaka i Posveta obitelji Srcu Isusovu. Sam je Isus obećao da će posebnim blagoslovom blagosloviti u svećenike i obitelj posvećene Njegovu Srcu. Molite se da dragi Isus u svojem srcu i dalje čuva ovu župu – župu svoje Majke – Maria Polli.

Bolesnici su nam druga velika briga i radost. Njegovati ih, tješiti ih i ozdravljati ih i na tijelu i na duši – velika je to sreća, da neopisiva sreća!

Susreo sam se s grupom ljudi, tzv. Nagorik Komitetom (Komitetom za obranu sela). Znate, i ovdje ima ‘poštenih lopova’ kojima se ne da raditi i koji po noći ne spavaju, već obilaze po vrtovima i kućama. Članovi toga komiteta već su uhvatili nekoliko kaponja, a paze i na druge. Uhvatili su i jednoga koji je sestrama ukrao kokoši pa su ga dobro ‘sredili’.

U razgovoru su počeli hvaliti sestre , njihovu ljubav prema bolesnicima, osobito prema starcima i staricama. Ne mogu se sestrama dosta nadiviti. Rekoše mi: ‘Mi samo sebe tražimo, a sestre kao da i ne misle na sebe’.

Danas je bilo više od 1500 bolesnika. Neki od njih pješače po 20-30 km. Ljubav sestara uistinu je živo evanđelje.

Katehista Petra poslale su na rendgenski pregled. Slabo je. A još je lošiji mladi Anondo, koji ima veliki tumor na licu, možda čak i rak. Morat će biti operiran u Kalkuti. Obje ove bolesti bile bi smrtonosne bez pomoći sestara.

Toplo vam se preporučujem u molitve!„ (Iz knjige ‘Životni put jednog misionara, sv. IV. / Ante Gabrić; priredio Juraj Gusić Zagreb: J. Gusić; 1972.-1989.)

Teologija bakice Daši

„Ako me Vječni Otac još treba na svijetu, on će me izliječiti.

Ako valja trpjeti, trpjet ću drage volje, to je dio našeg života.

A ako valja otići, drage ću volje otići.“ (Iz knjige ‘Životni put jednog misionara, sv. IV. / Ante Gabrić; priredio Juraj Gusić Zagreb: J. Gusić; 1972.-1989.)

“Oboljela je od tifusa…. Htio sam nešto dati Magdaleni. Imao sam nekoliko biskvita u torbi. Nabavio sam joj malo mlijeka u selu pa sam sve to za nju pripravio. Onda sam je zapitao da li još nešto želi. Kao da se bojala reći. Onda potiho prošapće: ‘Ekti ćhjoto lebu! – Jednu malu naranču!’ I oborila je oči, jer se bojala, da je previše tražila. Gdje ću je dobiti u ovom pustom kraju?! No, bilo kako bilo, Magdaleninu želju treba ispuniti. I onda mi sinu sretna misao: danas je sajam kojih sedam milja odavle, u selu Beltoli. Tamo će doći trgovci sa svih strana. Bit će sigurno i voća. Izvadio sam 50 centa i poslao jednoga čovjeka u Beltoli već se spuštao sumrak; kad se on vratio – s narančom u ruci” (Iz knjige ‘Životni put jednog misionara, sv. IV. / Ante Gabrić; priredio Juraj Gusić Zagreb: J. Gusić; 1972.-1989.)

 

 

Exit mobile version