U sklopu programa Metkovskoga ljeta već dugi niz godina tradicionalno nastupa naša Metkovka sa zagrebačkom adresom Tereza Gabrić.
Tako je bilo i ovoga ljeta, a našemu poznatome mezzosopranu i stalnoj članici zbora Hrvatske radio televizije pridružile su se Josipa Lončar (sopran) i Vesna Šepat Kutnar na klaviru. Pozornica im je bila predivni ambijent ispred Crkve sv. Vida u Vidu, a publiku su oduševile u glazbeno-poetskoj antičkoj priči koja je nosila naziv ‘Antiquitas Et Carmen’.
Tijekom koncerta je Gabrić recitirala pjesme njezine prijateljice Kaye Kindros napisane upravo za ovaj glazbeno-poetski recital, stoga smo je pitali da nam pobliže objasni o čemu je riječ. Također, s velikim zadovoljstvom objavljujemo pjesme.
Vaš ovogodišnji koncert, održan u sklopu programa Metkovskoga ljeta, imao je i predivnih poetskih dijelova. O čemu je riječ?
Za mene je naša dolina poetsko nadahnuće. To je moj imaginarni Ilij. Oduvijek me inspiriraju naši čudesni neretvanski toponimi. Ovo ljeto sam htjela posvetiti koncert antičkoj Naroni koja se krije u slojevima nataložene prašine i nanosima zaboravljenih meandara ove rijeke.
Naš je program Antiquitas et Carmen zamišljen kao glazbeno- poetski recital, a inspiriran je antičkim vremenima, temama, mitovima. Naša draga pjesnikinja Kaya Kindros je osluškujući te moje vizije, o samoniklom cvijetu koji je rastao naronitanskim poljima, o božanstvima koje su štovale žene tog doba te, na kraju, priču o mom djedu Kaži koji je prije 2. Svjetskoga rata napravio rasadnik mandarine – tada egzotične sorte koja je stigla u naše krajeve, a kojem sam htjela dati Hommage jer ga nikad nisam upoznala s obzirom da je nestao u vihoru rata, spojila u jednu divnu trilogiju. Nazvali smo je – Naronska trilogija. Pjesme govore same za sebe, divno su se uklopile u naš klasični koncert, a svoj je dragocjeni doprinos koncertu dala Josipa Lončar – sopranistica, izvodeći bisere glazbene literature, Lascia ch’io pianga G. F. Handela, ariju Rusalke A. Dvoraka, Ave Mariu W. Gomeza… Mislim da je našoj dragoj gošći godio neretvanski zrak, predivna priroda i toplina naših ljudi, a naša publika ju je naprosto obožavala. Svojim besprijekornim nastupom plijenila je u divnom ambijentu ispred crkve Sv. Vida koja se nalazi na još starijim, temeljima rimske bazilike. Da bi publici približili melodiku starog vijeka izveli smo Orffov – Vera letis facies iz Carmine burane. Izvela sam ariju Didone H. Purcella koja se sjajno uklopila u priču o Eneji i Kaži. Tako je pjesnikinja Kaya Kindros spojila trojanskog junaka Eneju i mog djeda Kažu posredstvom umjetničke imaginacije, i oduševila. Zahvalna sam što je tako poetski oživjela te slike, kao i mojim gošćama i svima koji su pomogli da se ovaj koncert realizira. Pratila nas je na klaviru draga prijateljica – pijanistica Vesna Šepat Kutnar koja već niz godina rado dolazi u naš prekrasni kraj. S velikim zadovoljstvom dijelim ove pjesničke bisere da ostanu kao sjećanje na naš koncert u staroj Naroni.
Pjesme
‘Magija Izide – pjesma’, Kaya Kindros
Nemojte me ljutiti
Prostranstvima mojima mutiti
Moje biljke, životinje izgladnjivati
Dobre ljude u očaj zavijati
Srce moje
To ne može podnijeti
Oči moje
To ne mogu gledati
Svoju vodu
ću nad svijetom izliti
Valovima daha krajobraz
Iznova napisati
Natopit ću polja suzama slanim
nove staze utabanati konjima vranim
Čarolijom dobrote zlotvore zbuniti
Iz izvora ljubavi morat’ će piti.
‘Iris Iliricum’, Kaya Kindros
Među laticama mednim
Laticama rosnim
Sjeta mi kaplje
po šarenim sjećanjima
onim mojim stvarnim
Iz balada djetinjstva
Što natapaju mi viziju
naronskih polja
iz nekih prastarih vremena
Iris Iliricum
Moj kolačić Madelaine
Bijelo polje latica
Za najfiniji parfem
Leptiri što muziku
Iz titravog leta tkaju
Srce moje snatri/sanja
O starom zavičaju
I raduje se svakom koraku
U vremenom tkanju
Po poljima gdje i danas
Moja rijeka svoje meandre
Skriva u gustom granju
Iris Iliricum pomirisat ću tada
S naronskim vilama
Otplesati ples
Preko tajnih livada.
‘Enea i Kažo’, Kaya Kindros
Enea na pramcu
Raširenih ruku
Po Iliju brodi
U osvit novog dana
Zelenom dolinom
Misao mu zvoni
Odbija se o stupove bijelog hrama
Tamo je njegov dom
Svećenica njegovih snova
Vidateljica njegovih rana
Prije i nakon što se otisne
Preko vlastitog straha
U zemlje susjednog meridijana
Dolina njegova danas je zlatna
Od sunčevih plodova što nisu pali s neba
Donio ih iz egzotičnog svijeta
Njegov praprapraprapra… unuk Kažo
Pustolov i mislilac
Nekog novog vijeka
I možda se oboje danas voze
Istom nebeskom kočijom
I u osvit sjaja zvijezda
gledaju svijet
Što je iz njegovih snova
I kreativnih čini
Potekao
Enein se ogrnuo
u kamene toge
A Kažin
Zlatne naranče
po neretvanskoj dolini prosuo.