Tereza Gabrić: „Nadahnuće su mi naši čudesni neretvanski toponimi“

 

U sklopu programa Metkovskoga ljeta već dugi niz godina tradicionalno nastupa naša Metkovka sa zagrebačkom adresom Tereza Gabrić.

Tako je bilo i ovoga ljeta, a našemu poznatome mezzosopranu i stalnoj članici zbora Hrvatske radio televizije pridružile su se Josipa Lončar (sopran) i Vesna Šepat Kutnar na klaviru. Pozornica im je bila predivni ambijent ispred Crkve sv. Vida u Vidu, a publiku su oduševile u glazbeno-poetskoj antičkoj priči koja je nosila naziv  ‘Antiquitas Et Carmen’.

Tijekom koncerta je Gabrić recitirala pjesme njezine prijateljice Kaye Kindros napisane upravo za ovaj glazbeno-poetski recital, stoga smo je pitali da nam pobliže objasni o čemu je riječ. Također, s velikim zadovoljstvom objavljujemo pjesme.

Vaš ovogodišnji koncert, održan u sklopu programa Metkovskoga ljeta, imao je i predivnih poetskih dijelova. O čemu je riječ?

Za mene je naša dolina poetsko nadahnuće. On je moj imaginarni Ilij. Oduvijek me inspiriraju naši čudesni neretvanski toponimi. Ovo ljeto sam htjela posvetiti koncert antičkoj Naroni koja se krije u slojevima nataložene prašine i nanosima zaboravljenih meandara ove rijeke.

Naš je program Antiquitas et Carmen zamišljen kao glazbeno- poetski recital, a inspiriran je antičkim vremenima, temama, mitovima. Naša draga pjesnikinja Kaya Kindros je osluškujući te moje vizije, o samoniklom cvijetu koji je rastao naronitanskim poljima, o božanstvima koje su štovale žene tog doba te, na kraju, priču o mom djedu Kaži koji je prije 2. Svjetskoga rata napravio rasadnik mandarine – tada egzotične sorte koja je stigla u naše krajeve, a kojem sam htjela dati Hommage jer ga nikad nisam upoznala s obzirom da je nestao u vihoru rata, spojila u jednu divnu trilogiju. Nazvali smo je – Naronska trilogija.  Pjesme govore same za sebe, divno su se uklopile u naš klasični koncert, a svoj je dragocjeni doprinos koncertu dala Josipa Lončar – sopranistica, izvodeći bisere glazbene literature, Lascia ch’io pianga G. F. Handela, ariju Rusalke A. Dvoraka, Ave Mariu W. Gomeza… Mislim da je našoj dragoj gošći godio neretvanski zrak, predivna priroda i toplina naših ljudi, a naša publika ju je naprosto obožavala. Svojim besprijekornim nastupom plijenila je u divnom ambijentu ispred crkve  Sv. Vida koja se nalazi na još starijim, temeljima rimske bazilike. Da bi publici približili melodiku starog vijeka izveli smo Orffov – Vera letis facies iz Carmine burane. Izvela sam ariju Didone H. Purcella koja se sjajno uklopila u priču  o Eneji i Kaži. Tako je pjesnikinja Kaya Kindros spojila trojanskog junaka Eneju i mog djeda Kažu posredstvom umjetničke imaginacije, i oduševila.  Zahvalna sam što je tako poetski oživjela te slike, kao i mojim gošćama i svima koji su pomogli da se ovaj koncert realizira. Pratila nas je na klaviru draga prijateljica – pijanistica Vesna Šepat Kutnar koja već niz godina rado  dolazi u naš prekrasni kraj. S velikim zadovoljstvom dijelim ove pjesničke bisere da ostanu kao sjećanje na naš koncert u staroj Naroni.

Pjesme

‘Magija Izide – pjesma’, Kaya Kindros

Nemojte me ljutiti

Prostranstvima mojima mutiti

Moje biljke, životinje izgladnjivati

Dobre ljude u očaj zavijati

 

Srce moje

To ne može podnijeti

Oči moje

To ne mogu gledati

 

Svoju vodu

ću nad svijetom izliti

Valovima daha krajobraz

Iznova napisati

 

Natopit ću polja suzama slanim

nove staze utabanati konjima vranim

Čarolijom dobrote zlotvore zbuniti

Iz izvora ljubavi morat’ će piti.

 

‘Iris Iliricum’, Kaya Kindros

Među laticama mednim

Laticama rosnim

Sjeta mi kaplje

po šarenim sjećanjima

onim mojim stvarnim  

Iz balada djetinjstva

Što natapaju mi viziju

naronskih polja

iz nekih prastarih vremena

 

Iris Iliricum

Moj kolačić Madelaine

Bijelo polje latica

Za najfiniji parfem

Leptiri što muziku

Iz titravog leta tkaju

Srce moje snatri/sanja

O starom zavičaju

 

I raduje se svakom koraku

U vremenom tkanju

Po poljima gdje i danas

Moja rijeka svoje meandre

Skriva u gustom granju

 

Iris Iliricum pomirisat ću tada

S naronskim vilama

Otplesati ples

Preko tajnih livada.

 

‘Enea i Kažo’, Kaya Kindros

Enea na pramcu

Raširenih ruku

Po Iliju brodi

U osvit novog dana

Zelenom dolinom

Misao mu zvoni

Odbija se o stupove bijelog hrama

 

Tamo je njegov dom

Svećenica njegovih snova

Vidateljica njegovih rana

Prije i nakon što se otisne

Preko vlastitog straha

U zemlje susjednog meridijana

 

Dolina njegova danas je zlatna

Od sunčevih plodova što nisu pali s neba

Donio ih iz egzotičnog svijeta

Njegov praprapraprapra… unuk Kažo

Pustolov i mislilac

Nekog novog vijeka

 

I možda se oboje danas voze

Istom nebeskom kočijom

I u osvit sjaja zvijezda

gledaju svijet

Što je iz njegovih snova

I kreativnih čini

Potekao

Enein se ogrnuo

u kamene toge

A Kažin

Zlatne naranče

po neretvanskoj dolini prosuo.

 

Vezane vijesti

Najnovije vijesti

Kategorije