U sklopu manifestacije Metkovsko ljeto, Gradski park u Metkoviću u utorak, 1. srpnja, bio je ispunjen smijehom, plesom i veseljem najmlađih zahvaljujući interaktivnoj dječjoj predstavi „Spartankova ljetna čarolija“. Glavni lik, Klaun Spartanko, očarao je djecu i roditelje svojim trikovima, žongliranjem i toplom energijom.
Razgovarali smo s Nikolom Barbarićem, čovjekom iza Klauna Spartanka, koji nam je otkrio kako je od snajperista i sportskog trenera postao omiljeni dječji zabavljač, što za njega znači „ljetna čarolija“, koliko mu je važna interakcija s djecom tijekom nastupa, te koje dirljive trenutke pamti s pozornice.
Kako je izgledao nastup u Metkoviću?
Mislim da mi je to bio jedan od najboljih nastupa u životu. Atmosfera, energija, publika, organizacija, sve je bilo na iznimno visokom nivou. Roditelji i djeca nisu samo ispunili, nego i nadmašili sva moja očekivanja. Nisam mogao vjerovati koliko se djece i roditelja skupilo. Nastupao sam u mnogim većim gradovima, ali nigdje nikada nije bilo toliko djece kao u Metkoviću – a radim oko 350 nastupa godišnje!
Predstava nosi naziv ‘Ljetna čarolija’ – što za Vas ta čarolija znači i kako je doživljavate kroz dječju reakciju?
To je prava ljetna predstava, puna ekstremne interakcije, plesa, pokreta i trikova. Predstava se odvija u show formatu i stavlja se ‘na leđa’ djece – nikad ne znaš u kojem će smjeru priča otići!
Djeca su uključena od početka do kraja – i kao publika, i kao asistenti na pozornici. Nije to suhoparno gledanje predstave – to je sudjelovanje.
Od sportskog trenera do klauna – to nije baš svakodnevna transformacija. Gdje je tu nastao Klaun Spartanko?
Zapravo je još luđe – bio sam snajperist u profesionalnoj vojsci, a nakon što sam završio Kineziološki fakultet, sa suprugom Vanjom (s kojom danas imam troje djece) otvorio sam sportsku akademiju koja je ostvarila odličan uspjeh u Splitu. Iz nekih vrtića je svako četvrto dijete bilo kod nas upisano. Kako su mi grupe rasle, a supruga ostala trudna, odlučio sam dati otkaz. Naime, bio sam tada u vojnoj policiji i trebali su me slati na časničku školu u Zagreb na 10 mjeseci. Nije mi padalo na pamet ostaviti toliko trudnu suprugu samu. Dao sam otkaz, a onda je stigla korona. Sportske grupe su stavljena na čekanje jer je dugo bilo zabranjeno držati treninge. Tada sam počeo ići kao klaun na dječje rođendane, jer je tada bilo dopušteno nastupati samo ako su djeca iz dviju istih obitelji. Možete zamisliti kako je to u stvarnosti izgledalo. I tu je sve počelo, a onda se razvijalo dalje, sa manjih na veće proslave, sve do predstava za vrtiće i škole i velikih nastupa.
Predstave su interaktivne – koliko Vam je važno uključiti djecu u samu izvedbu i što time dobivate?
U mojim predstavama je ključno uključiti djecu. Nije mi cilj samo odraditi ‘act’ da bude vizualno dojmljiv – bitno mi je povezati se s publikom, da me zavole.
Ne toliko mene osobno, koliko lik klauna Spartanka Smotanka. Zato uvijek dajem i više nego što se od mene očekuje. Super mi je što sam klaun – jer nitko ništa ne očekuje spektakularno – a onda dođem, iskrcam svoju čarobnu opremu i djeca se 45 minuta smiju do suza.
Imate li posebne pripreme prije svake predstave, ili sve prepuštate trenutnoj atmosferi i spontanosti s djecom?
Prije svake javne predstave moram postaviti zvuk, što mi uzme oko pola sata – plus ostala oprema: baloni, rekviziti, trikovi… Dobar zvuk mi je jako bitan, jer puno pričam s djecom i roditeljima tijekom showa. Djeca vrište (što i želim!), ali to znači da ja moram biti još glasniji.
Također, moram sve trikove ‘premotati na početak’ i pripremiti da sve teče glatko. Budući da moj show uključuje više umjetnosti – žongliranje, ples, scenski pokret, pjevanje, modeliranje balona, gegove i još puno toga – moram svakodnevno vježbati. Nastup je nagrada za sav mukotrpni rad koji stoji iza kulisa – a to nitko ne vidi. Moja supruga Vanja mi je najveća podrška – ona vodi ogroman dio administracije, marketinga, bookiranja, motivacije, usmjeravanja i još puno toga.
Nekad nismo imali ni za kruh, a ona me ‘unovčila’ kako treba.
Je li se tijekom godina dogodila neka situacija iz predstave koju posebno pamtite – neka anegdota ili dirljiv trenutak?
Bilo ih je jako puno, teško mi je izdvojiti samo jednu. Jednom me usred predstave zaustavio dječak i rekao: ‘Spartanko, meni je tata umro.’ To me baš strefilo. Nisam znao što reći pa sam ga izabrao za pomoćnika – što djeca jako žele. Ali onda je nastao problem – djeca su genijalna i odmah su shvatila ‘sistem’. Počeli svi dizati ruke i govoriti: ‘Meni je umrla baba!’
‘Meni je strinu udarilo auto!’ I tako redom… Baš sam upao u kaos iz kojeg se nisam znao izvući. Izrazio sam svima iskrenu sućut – i nastavio predstavu.
Zahvaljujemo Nikoli Barbariću, Klaunu Spartanku, na iskrenom razgovoru i želimo mu puno uspjeha u daljnjim nastupima i još mnogo osmijeha na licima djece!
