Peru Jakića mnogi pamte kao profesora koji je generacije učenika podučavao povijesti i zemljopisu, a u dva mandata bio je i ravnatelj Osnovne škole don Mihovila Pavlinovića. Osim u profesorskoj karijeri, postigao je brojne uspjehe i u još jednoj, kojom se i danas bavi – novinarskoj.
Do danas je napisao i objavio 85 tisuća članaka te u eteru proveo 25 tisuća sati. Velike su to brojke i danas, a još većima ih čini to što se Pero Jakić novinarstvom bavio i u nekim davnim vremenima u kojima internetski pretraživači nisu omogućavali dostupnost informacija kao danas te u kojima je novinarstvo bilo isključivo istraživački rad novinara. Napisao je Pero Jakić i dvije knjige, a za doprinos ugledu i promociji svojega grada, godine 2020. dobio je i Nagradu Grada Metkovića za životno djelo. Iz tiska je nedavno izašla i njegova treća knjiga ‘Rodovi Jakića’ koja će biti predstavljena u utorak, 18. travnja u Galeriji Gradskoga kulturnoga središta Metković s početkom u 19:30. Više o samoj knjizi otkrio nam je u razgovoru.
Zašto ste se odlučili za pisanje knjige ‘Rodovi Jakića’?
Osnovni razlog je u činjenici da se mlađe generacije raznih rodova s našega područja sve slabije poznaju, a isto je tako činjenica da vrlo malo znaju povijest svojih predaka, načine života, porijeklo, procese migracija, iseljavanja i preseljavanja, postignuća u osobnom i obiteljskom životu, rodbinsku povezanost i tako redom. Tražeći odgovore na ta i slična pitanja, krenuo sam u potragu za svojim korijenima rodova Jakića, općenito s ciljem da mladi naraštaji steknu određene spoznaje o svojim precima, da se bolje upoznaju i surađuju. Istražujući porijeklo i današnju strukturu rodova Jakića na neretvansko-pojezerskom prostoru i širom svijeta, želio sam pružiti mladima mogućnost daljnjega istraživanja porijekla Jakića, ali i drugih rodova u dolini Neretve, ali i povijesti našega naroda.
Možete li nam ukratko predstaviti o čemu ste sve pisali o knjizi i koje su vas teme najviše zanimale?
Koristeći postojeće izvore (državni arhivi, župne matice, matični uredi, radovi mnoštva pisaca, osobni pisani materijali, intervjui, obilazak obitelji koje nose prezime Jakić, mrežni i ostali izvori) nastojao sam opisati prirodne i društvene osobine Neretvanske krajine, dakle, današnje Općine Pojezerje gdje su rodovi Jakića i drugi rodovi doselili iz Hercegovine (prebjegli pod vodstvom serdara Bebića) prije više od 300 godina, nakon okončanja ratova između Turskoga Carstva i Mletačke Republike. U knjizi doznajemo o teškim životnim uvjetima, o gradnji kuća, proizvodnji hrane, vjerskom životu, broju stanovnika, o nekim poznatijim predstavnicima rodova (primjerice o Luki Vladimiroviću i Dominikovićima), ali i neminovnim procesima depopulacije i preseljavanja ljudi u Metković, Ploče ili u inozemstvo. Tu su i podatci o rođenima i umrlima za dulja razdoblja, ali zbog nepostojanja župnih matica za neka razdoblja, do nekim podataka nisam mogao doći. Osim priče o Jakićima iz Župe Otrić-Struge, odnosno Pozle Gore, predstavio sam i rodove Jakića iz Crnića i Pruda, zatim neke predstavnike rodova Jakića iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Kosova, Kanade i drugih područja.
Čini ste da niste obiteljska stabla predstavili na klasičan, grafički način?
U pravu ste. Ja sam obradio šest rodoslova, prema obiteljima koje su živjele u Pozloj Gori, s tim da sam predstavio ne samo muške, već i ženske loze, sve opisno i s navedenim godinama rođenja ili smrti. To je posebno važno kada se govori o Jakićima koji su iselili u Donji Miholjac iza Drugoga svjetskog rata (kolonizacija) ili u Srijem kamo su mnogi odlazili u berbu kukuruza i tamo ostali živjeti. Dodao bih da u Pozloj Gori danas postoje samo kuće koje su Jakići gradili, ali u njima nitko ne živi. U Metkoviću živi približno 90 osoba prezimena Jakić, u Prudu oko 40.
Ima li u knjizi fotografija ili kojih drugih zanimljivosti?
Naravno, oko 60 ih je objavljeno. Riječ je o fotografijama starijih osoba ili fotografijama osoba koje su umrle. Na kraju knjige nalazi se sportski prilog u kojemu su predstavljeni Jakići sportaši (rukometaši i nogometaši), ali i sportaši koji su porijeklom iz Pojezerja. U knjizi su tekstovi i fotografije poginulih hrvatskih branitelja iz Pojezerja, Ante Kurana i Stipe Buljubašića.
Jeste li zadovoljni učinjenim, odnosno knjigom?
Kad se sjetim svih poslova u protekle tri godine, moram biti zadovoljan, iako se uvijek može bolje. Uvjeren sam da će neki mlađi Jakići nastaviti istraživati svoje porijeklo i dopuniti podatke za određena razdoblja. Moja knjiga je dobra osnova za to, a zahvaljujem se svima koji su pomogli da ona ugleda svjetlo dana.
Ovo je vaša treća objavljena knjiga. Prva je bila ’10 godina Ženskoga rukometnoga kluba Razvitak’, a druga ’25 godina Osnovne škole don Mihovila Pavlinovića’. Imate li možda nekih novih planova i ideja? Radite li na još nečemu?
Naravno da planiram. Ako bude zdravlja, želja mi je napraviti Sportski leksikon grada Metkovića o najpoznatijim i najpriznatijim sportašima u povijesti grada, koji su bili reprezentativci i koji su iz drugih mjesta igrali u Metkoviću te o najvećim klupskim uspjesima. Želja mi je da to bude jedan spomenar najvećih uspjeha sporta u Metkoviću.
