Velika devetnica u čast ocu Anti Gabriću za lipanj

 

VELIKA DEVETNICA SLUGI BOŽJEM OCU ANTI GABRIĆU
»OD ZEMALJSKOGA DO NEBESKOG ROĐENDANA«
Peta devetnica od 20. do 28. lipnja 2024.

Metkovsko ljeto - baner
Gru_ baner

Uvod
Nakon Marijina mjeseca evo nas u mjesecu Srca Isusova. Ove godine je svetkovina Presvetog Srca Isusova bila na samom početku lipnja, jer prati ritam Uskrsa koji je također ove godine bio ranije.
Isus je rekao sv. Margareti Mariji Alacoque da svetkovina Presvetog Srca Isusova bude osmoga dana nakon blagdana Tijelova. Tako je ona, s isusovcem sv. Klaudijem la Colombierom, prva proslavila tu svetkovinu, a onda se ona pomalo proširila po cijelome svijetu.
Sluga Božji otac A. Gabrić je bio veliki štovatelj Srca Isusova. Tu je pobožnost napose upijao dok je bio u sjemeništu u Travniku. Godine 1900. isusovci iz Travnika su potaknuli da se hrvatska katolička mladež posveti Presvetom Srcu Isusovu što je Katolička Crkva u Hrvata objeručke prihvatila i počele su velike pripreme za taj događaj. Tom zgodom je, sjemeništarac u Travniku Petar Perica na poticaj inicijatora ove ideje patra Antuna Puntigama, spjevao himan Srcu Isusovu „Do nebesa nek’ se ori“. Ova pjesma je toliko unišla u duh i srca Hrvata katolika da je svi znaju pjevati. Nema neke proslave u Crkvi u Hrvata, a da se ta pjesme ne zapjeva.
Tako je mali sjemeništarac Gabrić u Travniku upijao tu pobožnost i bio joj vjeran cijeloga svojega života. To se vidi iz njegovih pisama kad piše o proslavi Prvoga petka u mjesecu. A petak, prvi u mjesecu, uvijek je povezan uz Srce Isusovo.
O. Ante je opisao ovako jedan prvi petak u Maria Polliju: „Prvi petak sad je ovdje u Maria Polliju već pravi blagdan. I počne već vrlo rano, u četiri sata ujutro, a kadšto bude i ranije. Vjernici dolaze s malim petrolejkama iz udaljenih sela… Oni se od kuće upute nakon ponoći moleći putem krunicu. Ovih zimskih mjeseci drhtali su, jer je uistinu bilo hladno, a na njima je bilo tek tanko indijsko odijelo. Iako ja rano ustajem, oko 4 sata ujutro, oni su i mene katkada pretekli čučeći čekali su pred zatvorenim crkvenim vratima. Najteže je u kišno doba: nekoliko sati hodati po tim skliskim blatnim stazama, često prokisnu do kože, i onda tako prokisli ostaju preko čitave svete mise.“
Toga dana otac Ante je služio po tri svete mise, ispovijedao, pohađao bolesnike, nosio Svetu pričest. Ali on je to sve proživljavao u svojoj velikodušnosti i darežljivosti prema Srcu Isusovu i braći ljudima. U tom duhu je i završio svoje pismo: „Potežak je to dan, no ujedno tako sretan dan. I ne osjeća se umor. Kako su istinite Njegove riječi: ‘Vi svi, koji ste umorni i opterećeni, dođite k meni i ja ću vas odmoriti!’ I reče da će blagosloviti rad svećenika koji budu širili pobožnost prema Njegovu Srcu. Rukama mogu pipati taj Njegov blagoslov. Kroza svih ovih 40 godina svojega svećeničkog života i rada i kako bih bio siromašan bez toga blagoslova, bez blagoslova prvih petaka Srca Isusova.
Srce Isusovo, u Tebe se uzdam! Srce Isusovo, dođi Kraljevstvo Tvoje i u Bengaliju i u dragoj domovini Hrvatskoj i u čitavu svijetu!“
Kad se opraštao u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu nakon četvrtog posjeta Domovini, onda je govorio da već osjeća kako mu snage ponestaje, ali je i nadalje pozivao na žrtvu i predanje govoreći: „Dođite, žrtvujmo se do kraja svojega života. Gdje će taj kraj života biti, gdje ćemo umrijeti, ne znam. Neka bude u Srcu Isusovu.“
Provodimo i mi ovaj mjesec u pobožnosti prema Srcu Isusovu koje nas je toliko ljubilo i još uvijek toliko ljubi, a mi smo nezahvalni prema toj Ljubavi. Molimo u ovoj devetnici da Srce Isusovo učini naša srca, učini moje srce i srca mojih najdražih po Srcu svome! „Isuse blaga i ponizna Srca! Učini srce moje po Srcu svome!“ I da slugu Božjega Antu Gabrića Srce Isusovo uzdigne na čast oltara.

Vicepostulator kauze sluge Božjega oca Ante Gabrića pater Mirko Nikolić
Zaklada otac Ante Gabrić

1. DANSLAVLJE U BOŠONTIJU
Rano je listopadsko jutro. Sunce se upravo pojavilo iza gosapskih rižišta u ljepoti, kakovu pozna samo zemlja čara Bengalija. Njegove su se zlatne zrake provlačile kroz palme i lelujave listove banana, zlateći dostojanstveni lik preuzvišenog kalkutskog nadbiskupa, dok je uzdignutom rukom po prvi put blagoslivljao ostvarenje vaših i naših želja, vaših i naših molitava i žrtava, crkvu Male Svetice u Bošontiju. Sve je bilo tako mirno i uzvišeno. Bubnjevi su prestali bubnjati, zvona su zamuknula, oči su svih uprte u nad pastirov lik koji blagoslivlja dom Gospodnji, mjesto, koje je Mala Svetica sebi izabrala da iz njega sipa ruže milosti nad neumrle duše bijednih pogana širom Sunderbanskih džungla i nad sve one koji će je u tom svetom djelu pomagati.
Zvona su zvonila, ljudi su sa svih strana dolazili obučeni u svoja najljepša odijela. »Khudro Pušper porbo, Malog Cvijeta blagdan«, pa je sve u svečanom raspoloženju.
Iz stotinu dječjih grla orilo se:
Kako se je krasno rascvao cvijetak mali Djeteta Isusa,Kroz svete zrake izgleda sjajan, zemlju mirisom obasipljući.Dah cvijeta zvuk je slatki, dobar primjer dajući narodimaovoga svijeta i svim grješnicima …Oh, kako je krasan cvijetak Isusov, svet i čist,svijet je pun i prepun slave i mirisa Cvijetka Isusova …
Kako je to bio lijep prizor! Učinila Mala Svetica te se crkva naskoro ispuni novo obraćenicima! Naše molitve i žrtve pospješit će taj sretni čas.
Blagoslov oltara i svetohraništa bio je brzo završen. Nadbiskup je otišao u sakristiju, dok smo se mi dali na posao da uresimo veliki oltar. Nakiti su bili pripravni, pa je išlo brzo. Sve je bilo u bjelini, pa je oltar uistinu lijepo izgledao.
Pod pontifikalnom misom, koja je bila prikazana za preuzvišenog i za sve dobročinitelje i prijatelje, propovijedao je otac Vizjak. Zahvalio je nadbiskupu za njegovu ljubav prema siromašnom Bošontiju. Ovo mjesto, daleko u delti rijeke Gangesa, po njegovoj dobroti dobilo je evo jednu od najljepših crkvi cijele pokrajine. Zahvalio je i vama, dragi naši dobročinitelji, iz nove crkve, na koju vi mislite već tolike godine. Pozvao je sve vjernike, sve prisutne svećenike, da se danas na ovaj veliki dan sjete vas, vaših milih i dragih, te da spomenu Maloj Svetici kako ne smije zaboraviti onih koji su najviše učinili da je ona dobila tako krasan stan u Bošontiju.
Svetu potvrdu primilo je oko 160 ljudi. Uz svaku grupu stajao je katehista s imenima i ceduljicom, tako da nije bilo nikakvog zapinjanja.
Poslije zadnje molitve narod se počeo razilaziti. Ja sam otišao u školu, da malim lopovima zasladim usta. Da ste ih samo vidjeli kako su poskakivali. Znaju oni da preuzvišeni neće na njih zaboraviti. I nije. Već mi je nekoliko dana prije rekao da za djecu moram kupiti malo slatkiša, da budu na taj dan što veseliji.
Poslije podne imali smo svečani blagoslov i »Tebe Boga hvalimo«. Riječi zahvale Svemogućemu izlazile su iz dna srca. Oh, da ste samo s nama u Bošontiju živjeli kroz prošlu godinu, onda biste istom vidjeli koliko je bilo teškoća, koliko je puta izgledalo da će sve skupa zapeti. Pa ipak se sve uz Božju pomoć privelo kraju.
Tebi, Gospodine, vječna hvala za to!
U Isusu zahvalni otac Ante Gabrić

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

2. DAN PREDSTAVA
Bez »đatre«, tj. predstave nema nikakve svečanosti u Bengaliji. To je dobro znao otac Vizjak, pa je stoga već mjesec dana prije proslave počeo s »Flavijanom«, veoma lijepim komadom iz povijesti prvih kršćanskih progona. Skoro svakog dana ostajalo se do iza ponoći, jer uvježbati ove ljude nije šala. Mnogi od njih ne znaju čitati, te se stoga ista stvar mora ponoviti barem desetak puta, da im ostane u pameti. A po noći bilo je vruće i sparno. No, takve teškoće ne smetaju revnosti oca Vizjaka. Uložio je mnogo truda, pa je zato komad uspio iznad svakog očekivanja.
Počeli smo rano, da se završi prije ponoći, jer je preuzvišeni morao već ujutro ostaviti Bošonti. Velika dvorana naše osnovne škole bila je puna puncata. Tu sam se uvečer dobro uznojio svrstavajući i uređujući djecu i starije. S ovim zadnjima bilo je još više muke. Pogani i muslimani pratili su predstavu s velikim zanimanjem. Sve je bilo tako uređeno da je između pojedinih prizora i u samim prizorima bilo mnogo pouke, i to sve u pjesmama, jer se to onda njima usiječe u pamet. Bila je i grupa dječaka pjevača. Ti su odnijeli rekord. Obučeni u krasna odijela, dobro uvježbani, upravo su divno pjevali. Iz prikrajka sam gledao na lica ljudi. Mnogi plaču, osobito kad okrutni general ubija svog vlastitog sina, jer se taj neće odreći Isusa. No konac je bio upravo veličanstven. Čitava grupa dječaka ulazi svečano na pozornicu noseći palmine grane pobjede i pjevajući: »Đoe Đišu Kristo, đoe Dišu Kristo! — Slava Isusu Kristu, slava Isusu Kristu!« Iza njih dolazi svećenik do tijela mučenikova, koje je obasuto cvijećem. U dvorani grobna tišina. Svećenik nad mrtvim tijelom mučenika hrabri vjernike da ustraju i da se mole za svoje progonitelje. Uto dolazi i general poganin. Prepoznaje mrtvo tijelo svojeg djeteta, koje svoju prvu milosnu ružu daje svom ocu, milost obraćenja. Baca se na mrtvo mučenikovo tijelo i ljubeći mu blijede usne zavapi: »O Isuse Nazarećanine, vjerujem u tebe, ljubim te…« Mnogi su pogani plakali.Sigurno ovi prizori neće biti uzaludni. Milost će već djelovati u svoje vrijeme i donijeti plod obraćenja. Dakako, kao uvijek: mnogo ovisi o našem zanimanju za misije i o našim molitvama.Još je bio sumrak, kad se preuzvišeni opraštao od nas da nastavi svoj apostolski put. Još jednom smo mu na svemu zahvalili što je učinio za Bošonti. Zamolili smo ga da blagoslovi naš budući rad i da se na poseban način sjeti naših dobročinitelja u dalekoj domovini. Učinio je to drage volje i obećao nam da nikada neće zaboraviti svog »dragog Bošontija«.
Vaš otac Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava ocu

3. DANCRKVA SE DALJE UREĐUJE
To su bili dani neiskazane sreće. Svi misionari 24. Parganasa bili su prisutni. Došli su zajedno s preuzvišenim nadbiskupom na našoj motornoj lađici. Mnogo su pomogli, jer sam otac Joško Vizjak ne bi nikada mogao završiti s tolikim ispovijedanjem i ispitima.
Bilo je tako lijepo i veselo. Od kada sam u Bošontiju, nikad nije bilo toliko misionara na okupu. U zadnje vrijeme bili smo uvijek sami otac Vizjak i ja. Više puta sam jednostavno sam, kad otac Vizjak mora po poslu kamo putovati. Da znate kako se onda revno molim za misionarska zvanja, jer ovdje je ipak, uistinu, previše posla, a misionara daleko premalo.
Crkva se malo pomalo uređuje iznutra. Oltare smo obojili bijelom uljenom bojom. Sestra Silvina je postala »vrhovna sakristanka«, pa je crkva čista i uredna kao kakova mala sestrinska kapelica. Sve je rublje oprala i preuredila. A valjalo je mnogo toga preurediti, jer je veliki oltar uistinu velik, pa su svi oltarnici bili premaleni. Napravila je i lijep zastor za tabernakul, no rekla mi je da je to samo privremeno, jer da će se koja plemenita duša u domovini sjetiti i poslati nešto mnogo ljepše. Svilu za taj zastor dao je neki poganin. Poručio nam je: »I ja hoću nešto učiniti za Isusa!« Uzvratio mu Spasitelj milošću svete vjere. A vi se molite za njega!
Na pokrajnje oltare stavili smo sliku Žalosne Gospe i Svete Ane, jer drugih jednakih nemamo. Mislili smo staviti Presveto Srce i Svetog Josipa. Dakako, da bi kipovi bili najprikladniji.
Crkva je bila krasno iskićena za blagdan Krista Kralja i za Sve Svete. Mnogo ljudi dolazi. Pogani i muslimani često staju pred crkvom i dive joj se. Koliko puta pod svetom misom sjede uz moje klecalo i gledaju me pod bradu, da vide što li molim. No osobito sam im zagonetan, kad se sklopljenim rukama vraćam iza svete pričesti. I uopće ih mir i tišina naše crkve očarava. Vi biste samo jednom morali otići u njihove hramove, da vidite kako gluhe bogove treba zazivati.
Jučer je bio ovdje i protestantski biskup iz Kalkute. Na putu u Gosabu svratio se da pregleda novu crkvu, pa je i on ostao zadivljen.
Otac Vizjak ide sutra na odmor! Prvi puta nakon sedam godina. Htio je još jednu godinu odgoditi, no poglavar mu je naložio da mora ići u Kursenog na svećeničko ređenje oca Demšara. Ujedno će obaviti duhovne vježbe i odmoriti se, da se onda opet može svom dušom dati na rad za Bengaliju…
Vaš otac Ante
Bošonti, 1. prosinca 1940.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

4. DANS TIGROM U KOŠTAC
Došao je iz Ranigora, iz Sunderbanske džungle. Zove se Khanto Neye. Čitav svoj život proveo je u šumama. Nema ničega, siromah je ali je dobra srca i on i njegova djeca. Doselio se u Bošonti pred nekoliko mjeseci, jer mu je po noći tigar provalio u kolibicu i tako sve prestrašio, da su odlučili pobjeći s toga mjesta.
On sam po sebi nije bojažljiv. Mnogo je puta gledao tigrovima u oči. Sa sjekirom u ruci i s medaljicom blažene Gospe oko vrata išao je i u najudaljenije džungle ne misleći na pogibelji koje ga tamo čekaju.
Naravno da mu je život pun najzanimljivijih događaja. Ja sam ga dozvao k sebi i zamolio ga da i meni priča, kako bih mogao nešto napisati dobročiniteljima u domovini. Kad je čuo da će njegovo ime ići »daleko preko vode«, ozbiljno se namjestio i zasukao okorjele brkove Vidio sam odmah da će u pričanju biti »bojadisanja«, pa čak i malo istine. No vi sada sudite sami koliko je pretjerivanja u njegovim junačkim podvizima u Sunderbanskoj džungli.
Napokon poče Khanto pjesnički pričati:
»Tanki se sumrak već hvatao za palmama i drugim stablima, koja su stršila nad vodom kao kakve uklete vile. Morao sam ići po drva, jer u kući nije bilo ničega, a djeca su molila riže, no ja riže nisam imao. Uzeo sam sjekiru i uputio sam se južnim smjerom u duboku šumu. Iz daljine je već dopiralo tuljenje divljih zvijeri, ali urlika tigra nije bilo, pa se nisam toliko bojao. Svejedno sam stalno gledao oko sebe, i na svaki šušanj bila je sjekira spremna u ruci. Kod su se urlici počeli bližiti, stao sam i ja tuliti, da preplašim zvijeri.«
»Khanto, a kako si tulio?« pitam ja njega.
»Evo, upravo ovako, predobri oče!« I Khanto raširi ruke, podiže nos i namršti obrve, kao da želi tresti Olimpom. I onda zaurlika da se sva soba tresla. Dječica iz škole doletješe, da vide o čemu se radi, jer su mislila da je netko mene napao. Smijao sam se od srca. Vidio sam da je to krasna prilika za jednu fotografiju. Šaljem je i vama, da znate kako se trebate napraviti, kad susretnete kojega tigra…
Nakon toga Khanto je nastavio pričati: »Mnogi su šakali dolijetali prema meni, no čim bih ja zavikao, svi bi se razbježali. A noć je postajala sve tamnija. Za pola sata došao sam na određeno mjesto i počeo sjeći drva.
Džunglom je odjekivalo, a s mene curio znoj, kao da sam se kupao. Bilo je silno sparno. Komarci su zujali oko mene i bockali su na sve strane, no na njih se nisam mnogo obazirao. Moja je koža tvrda, sunce je po njoj palilo, a kiša je svake godine šest mjeseci pere i ispira. Srušio sam nekoliko malih grmova i podigoh sjekiru prema jednom većem stablu, kad iza njega nešto zareži. Kao kakav veliki pas. Pomakoh se malo natrag i zaklonih se iza stabla, kad zvijer pođe za mnom i stalno reži, kao da me želi ustrašiti. Ja snažno zarikah, kao što riče bivol, dok po poljima ore rižine livade. Urliknuh i zavrisnuh, da mi je skoro srce izašlo na jezik. Ali i zvijer zatuli, da su se stabla džungle tresla kao usred kakva vihora. Čuo sam škripu zubi i pred sobom ugledah tigra. U tami su mu se oči krijesile, usta je rastvorio, da bi mlado tele mogao u nj staviti. Prije no što bi rukom o ruku, sjekira zasvijetli u crnoj noći i poleti prema tigrovoj glavi. Odjeknu, kao da je zahvatila šuplje deblo. Raširih ruke, zaurlah i pojurih prema tigru; no taj me se toliko prestrašio, da je odmaglio, kao da je posudio jelenje noge…«
Khanto je međutim bio ustao i silnim zamasima mog kišobrana pokazivao kako treba navaljivati na tigra. Sve sam očekivao neće li po mojoj glavi, da vidi zvuči li i ona »kao šuplje deblo« …
Izmoren tom gimnastikom, Khanto je sjeo i zabugario jednu pjesmu. Tugaljiv napjev, glas hrapav, no riječi pune nježnosti i ljubavi. Pjevao je svojoj pokojnoj majci, koju je tek iz djetinjstva poznavao, no koju je svejedno svim žarom svog priprostog srca ljubio.
Okrijepljen pjesmom, nastavio je o svojim junačkim djelima. I o ovoj navali, i o onom susretu i okršaju. No vrhunac je bio u zadnjoj pustolovini, u kojoj malo da ne nastrada glavom i on i njegova obitelj. Nastavlja se…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

5. DANS TIGROM U KOŠTAC
»Moj preslatki oče, imao sam u Ranigoru lijepu kuću. To mi je djedovska baština, pa je volim i ne bih je dao ni za sve blago ovoga svijeta. Ostavio sam je prisiljen, no opet ću se k njoj vratiti, da u njoj umrem. Nije baš velika, ali je dobro građena. Za šestero bila je ponešto i tijesna, no jer smo se među sobom voljeli i pazili, nikome nisu noge izvirivale, svaki je u njoj imao mjesta. Spavao sam s djecom, a kad bi došla rodbina, i za njih bi se našao koji kutić.
Jednom me u noći probudi šuštanje na krovu. Pomislio sam najprije da je lopov, pa sam pomno gledao s koje li će se strane ušuljati. Kad se šuštanje počelo približavati mojoj glavi, povikao sam iza glasa, da je cijeli Ranigor odjeknuo. Sušanj za neko vrijeme prestade, i ja sam osjetio kao neko njuškanje nada mnom. U isti se čas krov rastvori i tigar s prednjim pandžama prodre unutra. A, moj preljubljeni oče, što da ti opisujem strah, koji mi je pri tom pogledu ispunio srce. Moja su djeca mirno spavala i sanjala o dobrom Isusu i budućoj sreći, a ja ih nisam mogao braniti, jer nisam imao ništa pri ruci. Sjekira je bila uza me, ali s njome nisam mogao zamahnuti, jer je krov moje kućice veoma, veoma nizak. A tigar je sve dublje prodirao i njuškao na sve strane. U zdvojnosti prihvatih mali lonac, uvukoh u nj ruku, upravih ga prema ždrijelu tigra i opet svom silom vrisnuh. Tigar također zaurla, a ja mu u taj čas stjerah lonac u gubicu i skroz u grlo. Ljutit i prestrašen tigar poleti natrag i sruši mi svu kuću. No hvala dragom Bogu i našem Anđelu čuvaru, svi smo ostali zdravi i evo smo došli k tebi, da ti na nas paziš, da nas ti prehraniš i odjeneš…
Ovo se, uistinu, dogodilo pred Božić 1939. godine.«
Khanto je zašutio i gledao daleko dolje prema jugu, gdje leži njegova džungla, njegovo selo, u kojem je proveo dane svoje mladosti. Dok su drugima Sunderbanske džungle strah i trepet, njemu je to rodna gruda, koju je ostavio prisiljen i kojoj će se opet vratiti, da u njoj umre …
Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

6. DANKAPELICA SRCA ISUSOVA I MARIJINA U ČUNČURI

Baš je dovršena pred koju nedjelju dana kapelica Srca Isusova i Marijina u Čunčuri, pa je već bila i svečano blagoslovljena. Čitava kapelica dar je jedne plemenite dobročiniteljice iz Chicaga. Stajala je 75 dolara.
Prije nekoliko godina pisao sam o tome u »Katoličkim Misijama«, pa se dosta dobročinitelja odazvalo iz staroga kraja, tako da smo mogli sagraditi nekoliko kapelica u udaljenim selima naše misije. Lako možete razumjeti od kolike je važnosti imati u pojedinim selima makar i malu kapelicu, gdje se novoobraćenici mogu sastajati i pod vodstvom katehiste obavljati svoje pobožnosti. A kad ih od vremena do vremena misionar pohodi, i on nađe već pripravno mjesto za čitanje svete mise. Velika je to uistinu stvar: pripraviti stan Božanskom Spasitelju u ovim zapuštenim krajevima Gangesove delte, pripraviti stan Isusu, odakle će se ljubav Njegova Božanskog Srca moći širiti i u najzabitnije krajeve naše misije.
Čunčura, to naše najudaljenije mjesto, bilo je bez kapelice. Molili su dobri vjernici za nju, no mi je ni uz najbolju volju nismo mogli sagraditi. Napokon se jedno plemenito srce u E. Chicagu sjetilo i tog našeg sela, pa i Čunčura sada ima lijepu kapelicu. I da samo znate kako su ljudi na nju ponosni. Otac Collard, koji pomaže u Bošontiju, ostao je kod njih četiri dana, da ih pripravi na blagoslov kapelice i da ih pouči o dobrom vladanju u njoj. Po želji dobročiniteljice kapelica je posvećena Presvetom Srcu Isusovu i Marijinu.
Neka nam plemenita gospođa dopusti da joj se u ime nas misionara i svih naših novoobraćenika od srca zahvalimo! Naše će molitve biti zauzvrat za taj krasni dar, a neka bude sigurna da je ni Božansko Srce neće zaboraviti.
Neki se prijatelji zanimaju je li i oni mogu što pridonijeti za moju mladu misu, koja će biti, ako Bog da, dogodine u studenom. Predragi dobročinitelji, za vaše dobre molitve već sam vas zamolio, pa ako u svojoj ljubavi želite i što drugo pridonijeti, budite uvjereni da će mi biti od velike utjehe, i da će ta vaša pažnja nadomjestiti udaljenost od drage domovine i od roditelja. Uvijek vam odani brat u Isusu.
Vaš otac Ante
Kurseong, lipanj 1942.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

7. DANKROZ VALOVE GANGESA
Prošli put smo stali kod krokodila. Kad sam ono prelazio preko piprekhalskog Gangesa. Lađar je krokodila vidio, a možda i krokodil nas, no ugledavši mene mršavu »bračku srdelu«, po svoj prilici je pomislio da nema smisla ići lomiti zube na mojim kostima. I onako mu ne bi bilo ni za doručak.
Krokodila se manje bojimo ovdje. Kudikamo su strašniji i opasniji morski psi. Ima ih jako mnogo. Veliki su i silno otrovni. Dosta je već ljudi od njih zaglavilo. Tako se vješto i potiho približe lađici, da ih se ni najmanje ne čuje. I onda u jedan čas ode noga, ili ruka, ili glava!
Nego, toga dana ni ovi nam gosti nisu došli u pohode. No došao nam je međutim jak vjetar, valovi i struje na rijeci. Dva puta smo bili u smrtnoj opasnosti, osobito jednom, kad nas je jaka struja zanijela prema jednom viru. Lađica je bila dupkom nakrcana, jer smo vozili materijal za pokrivanje jedne seoske kapelice. Bio je dan punog mjeseca, kad je razlika između visoke i niske vode najveća, pa je zbog toga i struja bila izvanredno jaka. Na zaokretu pred selom Šombunogorom tako nas je vukla, da ni veslati više nije trebalo. Dva veslača i kormilar nekako previše sigurni u poznavanje ove rijeke, bezbrižno su sjedili. Osobito, jer su slijedili jednu lađicu, koja je bila pred nama kojih stotinu koraka. No, na nesreću, nisu opazili da su skretali malo pomalo na lijevu stranu, kamo ih je vukla neodoljiva snaga jednog jakog vira. Kao strijela poletjesmo prema njemu. Voda nas uhvati sa strane. Veslači i kormilar su problijedili od straha.
»Vesla u ruke i svom snagom na desnu stranu!« povikao sam iz sveg grla.
Čuvši moj povik, lađar čamca što je bio pred nama, okrene se i vidjevši, kamo idemo, sav očajan povika: »Šorbonaš! Propast!«
I bili smo joj zbilja blizu. Radilo se tek o sekundama i struja vira će nas smotati. Ljudska sila nas nije mogla spasiti. Lađarima su od straha ruke drhtale. »Fadar Oče!« promucali su puni pouzdanja u smrtnom strahu.
Nekako mi sama od sebe dođe misao na onu buru na jezeru, kad su Spasitelj i njegovi učenici bili u opasnosti. Apostoli su se prepali, jer je Učitelj spavao. No on nije spavao. On je nad njima bdio. Bdio je on i nad nama onog podneva kod šombunogorskog zaokreta. Ljudska nas sila nije mogla spasiti, no još je preostajala Božja sila. Na čamcu više nema vesala. Ničega se nisam mogao prihvatiti. No onda pogledah na svoje ruke. Doduše nevrijedne, ali one su svećeničke ruke, posvećene ruke, ruke dane Njemu, da preko njih dijeli sreću i blagoslov. Pokleknuh u lađici i podigoh ih na blagoslov. Sve se to odigralo u nekoliko sekundi. Kad sam opet ustao, mi smo bili izvan vira usred mirne vode. Ne pitajte mene kako smo tamo dospjeli. Spasitelj dobri zna. Mi smo mu se svi od srca zahvalili.
Još su nas jednom protivni vjetar i valovi stjerali prema sredini rijeke, gdje smo opet bili u velikoj opasnosti, no hvala Spasitelju i Njegovoj Presvetoj Majci, sretno smo isplivali.
Kako je vjetar bio jak, jedva smo se micali. Noć nas uhvatila dva sata daleko od Bošontija. Umorni smo bili i lađari i ja. Na lađici smo imali tri daske. Smjestih ih da se ispružim i malo odmorim. Bio je tvrd krevet. Nikako se ne slaže s mojim rebrima. Baš junački žulja. Okreni se na ovu stranu, okreni se na onu, kad odjednom srednja daska popusti i iskliznu se ispod mene. Ja sam već bio malo zakunjao, pa u polusnu i strahu da ne idem u morske dubine, zamahnuh rukama i prevrnuh dva, tri lonca, što su bili blizu. Mora da je sve skupa izgledalo smiješno, jer su se lađari od srca smijali. I ja im se pridružih, da im bude slađe, ostavivši masiranje rebara za Bošonti. Kod pada dobro sam se očešao na nečem grbavom. Nastavlja se
Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

8. DANKROZ VALOVE GANGESA
Ovaj put se spavalo na tim elastičnim i mekim daskama. Kad čovjek ide po selima, na sve se mora priučiti, pa se i priuči brzo. I onda dosta puta se spava upravo »luksuzno«, osobito kad se dobije suhe slame, kao ono zadnji puta u Birajnogoru. Jednom prije sam tamo spavao, no pod kapelice tako je neravan, da su mi rebra slijedećeg jutra bila meka kao vosak. Ovaj put bio sam pametniji, pa sam donio dosta slame. No da sam malo pametniji, što nisam, protresao bih bio slamu, prije nego što sam je pripravio za svoj krevet. Sa slamom sam naime donio dosta kukaca i malih crvenih mrava. Da me te »drage i mile« životinjice nisu pustile na miru po noći, ne trebam posebno ni spominjati. A da čaša bude još punija, poslije ponoći otvorilo se nebo i zemlja i udario strašan tropski pljusak. Crkvica je bila nedavno popravljena, pa mi se srce širilo od veselja, da barem neću pokisnuti. No to proširenje srca nije dugo trajalo. Rashladile ga debele kapi što su počele padati baš u sredini kapelice, gdje je stajao moj slamnati krevet. Najprije je počelo curiti kod glave. I to baš junački. Bilo je sve u nekoliko minuta mokro. No, kako sam bio jako umoran, nije mi se dalo ustati, pa se pomaknuh malo na lijevu stranu. Nego, da čaša bude dupkom puna, poče voda ulaziti kroz puknuti drveni prozor i naskoro je kapelica bila kao malo jezero. Ja sam bio na slami, pa se još dalo izdržati. Ali kad su se i komarci ušuljali i počeli gristi, onda se čaša prelila … i ustanem i čučnem u jedan suhi kut, sanjareći o onima koji spavaju na suhom krevetu …
U Gosabi, gdje imamo crkvicu u čast Prečistom Srcu Marijinu, kudikamo sam gore prošao, jer je krov stare kapelice bio gori nego rešeto. Dobro sam prokisao. No nije bilo to sve. Mene uvijek nekoliko »sreća« zajedno prati. Kad je pljusak počeo, doletjele su dvije koze i čitava regimenta kozlića unutra. Kako sam samilosna dalmatinskog srca, ono kozje i kozličko »!beee-)beee« ganulo me i ja ih pustih unutra. Nije bilo puno mjesta, no sjetih se one narodne: »Iako je kuća tijesna, nisu čeljad bijesna!« No skupo sam platio svoju »kozju samilost«. Na rastanku ostaviše mi i dvije koze i regimenta kozlića nekoliko regimenata malih kozjih buha. Aj, aj, još mi se i sada koža ježi, kad mislim na onu noć. Pa eto, ako se hoćete učiti od tuđe nevolje, evo vam jedan savjet: Čuvajte se koza i kozlića, barem onih bengalske pasmine!
I za hranu je malo poteže na ovakvim misijskim putovanjima. Posvuda je siromaštvo. S misijske postaje uzmemo nekoliko stvari sa sobom, no to ne traje dugo. Kruh se, kad ga dakako imamo, pokvari već nakon dva dana. Sjećam se kako sam jednom došao kasno u selo, te gladan htio nešto založiti. Izvadim iz torbe kruh. Kuhar je donio čaj, glasoviti misijski »ljekoviti čaj«, koji miriše po svim mogućim ribama, što su se u loncu prije kuhale! Napijem se čaja i zagrizem u onaj suhi kruh. Nije bio baš previše suh, jer si nisam ni jednog zuba slomio. No ukus je ‘bio čudan i gorak. U kapelici bio je mrak kao u rogu, pa nisam mogao ništa vidjeti. Pomislio sam: Umoran si, pa je ukus malo čudan. Glad nije izbirljiva i ja se lijepo okrijepio. Nego kad sam slijedećeg jutra ugledao kruh, »ukrašen« crvenkastim, žućkastim, sivkastim, modrikastim i crnkastim prugama plijesni, srce mi je spalo za dva inča niže… Dobro, da svega toga nisam sinoć vidio, jer bih inače ostao gladan. Sreća u nesreći!
Mnogo veselja, mnogo radosti bilo je na tom putovanju, putovanju za neumrlim dušama. Dođite koji put u pohode! Slame ću dosta pripraviti i koze i kozliće istjerat ću van.
Ostajte zdravo i veselo!
Vaš otac Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

9. DANPOHODILA NAS JE KOLERA
Valjalo je prijeći rijeku Ganges. Bicikl na leđa, pa dolje kroz duboko blato do malog čamca. Noge sve dublje upadaju. Jedva sam se izvukao. Na koncu sam izgubio ravnotežu i lako ćete pogoditi što se dogodilo! A krasno je ovo bengalsko blato …
Išao sam u selo Das Number i ostala sjeverna sela. Kolera je na sve strane. Našem katehisti Nilkantu nedavno je umrlo dijete, a sinoć mu je i ženu uhvatila kolera. Jutros je bila mrtva. I Nilkanto je bolestan, požurio sam se najprije u njegovu siromašnu kolibicu. Jedva sam se mogao uvući. Našao sam dvoje siročadi: djevojčica od 10 godina, a u njezinu krilu mala joj sestrica. Majka im je otišla, otac leži bolestan. Stari Nilkantov otac, zabezeknut, ondje stoji i plače. Podijelio sam Nilkantu sakramente umirućih, a pobrinuo sam se i za lijek i za siročad. Poslao sam ih u našu kapelicu, da se tamo mole za svoga oca. I cijelo se selo moli. Sve je uhvatio strah. Od kuće do kuće idu pjevajući ime Isusovo, preporučujući se Njegovoj dobroti i milosrđu. S ove strane kanala naši katolici, s druge strane hindu. S naše strane odjekivalo je iz mladenačkih grla uz pratnju bubnja: »O Isuse, prijatelju siromašnih i bijednih, smiluj nam se!«
»Rama, Rama, Krišno, Krišno!« tugaljivo je odzvanjalo s druge strane. Oni su udarali u malo zvono, te od vremena do vremena trubili u školjke. O, kad li će oni zazivati slatko ime Isusovo?
Ostao sam čitav dan s njima, da ih ohrabrim. Rekao sam im svima neka kuhaju vodu, jer se kolera najviše širi okuženom vodom. Ovdje jedva igdje ima dobre vode, no ova u Das Numberu uistinu je strašna. Prokuhali su je i za mene. Zamazana je i gusta. Stavio sam malo »jama« unutra, da je barem nekako mogu piti.
Nilkanto se, hvala Bogu, oporavio i sad je izvan opasnosti. Poslije podne po jakom suncu pošao sam naprijed u selo Kumrokhali. I odanle dolaze slabe vijesti.
Suho je vrijeme, pa sam ovaj put uzeo bicikl. Nije baš užitak voziti se po ovim kozjim putovima. Dobro sam se istresao. No, ipak ide brže nego pješke. Pred Čorabide jedna velika zmija izletjela je pred bicikl, pa se skoro obavila oko kotača. Potjerao sam malo jače, pa zmija ode svojim putem, a ja put Kumrokhalija. Kumrokhali znači: selo tikava!
Već je bio sumrak, kad sam tamo stigao. Ljudi su čekali pred kapelicom, sazidanom prije kojih 15 godina doprinosima poštara zagrebačke Glavne pošte. Pomolismo se svi skupa, te se uputismo kroz selo pjevajući zazive Isusu i Blaženoj Gospi. Iza naših novoobraćeničkih kuća ulazimo u dio sela gdje žive hindu. Zovu nas da se pomolimo u njihovim kućama i da ih ja blagoslovim. Veliko je njihovo poštovanje prema svećenicima. Duboko se poklone i dotaknu se čelom zemlje. U malim zemljanim posudama pripravili su vatru u koju su bacili nekoliko zrna tamjana. Zvonili su u svoje »gonge«. U jednoj kući došla je pred nas djevojčica, duboko se poklonila, sklopila ruke na čelu. Nakon toga izvadila je posvećenu školjku i stala u nju trubiti. Oči je uprla u nebo. Strašno me zabolio taj prizor. Ah, koliko je još takovih dragih malih srdaca, koja o Isusu još ništa ne znaju! Dao sam joj lijepu sliku Blažene Djevice s Isusom u naručju. Da ste samo vidjeli, s kojim je poštovanjem sličicu primila i primakla svojim usnicama na poljubac. Mora da je Isusu i Nebeskoj Majci bio drag poljubac te male djevojčice. Dobila ona po tom poljupcu ljubavi milost svete vjere! Molite se za nju, molite se za tolike milijune tih dragih prijatelja Božanskog Spasitelja, da bi i oni naskoro mogli osjetiti topli žar Isusova Srca!
Ante Gabrić, DIBošonti, Duhovi 1949.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

„O Isuse Nazarećanine, vjerujem u tebe, ljubim te…Milost će već djelovati u svoje vrijeme i donijeti plod obraćenja. „
sluga Božji otac Ante Gabrić

Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.Slijedeću devetnicu započinjemo 20. srpnja.Svako vam dobro i Božji blagoslov!Zaklada Otac Ante Gabrić

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora

 

Vezane vijesti

Najnovije vijesti

Kategorije

Skip to content