Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića, utihnule su navijačke pjesme i završila su sportska uzbuđenja. No, postoji jedna „utakmica“ koja nikada ne završava – ona za ljudsko srce, za vjeru, ljubav i spasenje duša. Upravo nas na to i ovoga mjeseca podsjeća naš otac Ante Gabrić.
Otac Ante odazvao se tom pozivu cijelim svojim životom. Vođen molitvom svoje majke i Crkve, postao je neumorni misionar koji je znao da niti jedna žrtva nije prevelika kada se radi o spasenju duša. Zato i danas njegove riječi odzvanjaju jednako snažno:
„Žetva je, uistinu, velika. Velika u misijskim krajevima Afrike i Azije, velika u misijama ‘novopoganske’ Evrope i Amerike. No, poslenika je malo. Duše čekaju. Čekaju na – tebe. Da li si ti ikada o tome ozbiljno mislio? Ili si, možda, sebe uvjerio da se to tebe ne tiče, da o tome ne treba ni misliti? A On je umoran sjedio na Jakobovu zdencu – u potrazi za dušama. U potrazi za tobom, da s Njime doneseš život tolikima, koji čeznu za Životom. Oh, ima li većeg djela od ovoga, ima li veće sreće: dati se, posve se istrošiti za Njega i duše!? I trošeći se, žrtvujući se -doživjeti novi život, vječnu mladost. Žudeći da Mu dadeš uvijek više, da uvijek ideš naprijed … Bože moj, kolika li je u tom sreća!“
Međutim, ove riječi nisu upućene samo misionarima. Upućene su svakome od nas. Svatko može biti Gospodinov poslenik – svojom molitvom, svjedočanstvom, dobrotom i vjernošću Bogu u svakodnevici. Neka nas ove riječi ne ostave ravnodušnima. Dok molimo za proglašenje blaženim sluge Božjega Ante Gabrića, molimo i za nova duhovna zvanja, za misionare, za naše obitelji i mlade te za hrabrost da svatko od nas bude Gospodinov poslenik ondje gdje ga je Bog postavio. Nitko nije premalen da bi molio, niti je ijedna iskrena molitva bez ploda.
Zato nas i ova devetnica želi podsjetiti da molitva nije posljednje utočište, nego početak svakoga velikog djela. Iz molitve se rađaju nova duhovna zvanja, obnavljaju obitelji, jača nada i otvaraju srca za Boga. Možda upravo naša molitva danas može biti odgovor na nečiji budući poziv.
UVOD
Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića,
Utihnula ja navijačka pjesma sa svjetskog nogometnog prvenstva. Neka već poodavno nakon neplaniranih ispadanja, a i ona pobjednička koja je izdržala do samoga kraja. Okrećemo se drugim stvarima koje su bitnije i važnije od „najvažnije sporedne stvari na svijetu“ – nogometa.
Srpanj je, ali naša molitva neće utihnuti za slugu Božjega A. Gabrića ni naši napori neće zastati u promicanju njegova lika i djela. I u ovom mjesecu čitamo iz evanđelja Isusov poziv: „Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!“ Otac Ante se odazvao tome pozivu zahvaljujući molitvama njegove majke i opće Crkve. Upravo u svojoj molitvi: „Žetva je velika“ piše: „Žetva je, uistinu, velika. Velika u misijskim krajevima Afrike i Azije, velika u misijama ‘novopoganske’ Evrope i Amerike.
No, poslenika je malo.
Duše čekaju. Čekaju na – tebe. Da li si ti ikada o tome ozbiljno mislio? Ili si, možda, sebe uvjerio da se to tebe ne tiče, da o tome ne treba ni misliti? A On je umoran sjedio na Jakobovu zdencu – u potrazi za dušama. U potrazi za tobom, da s Njime doneseš život tolikima, koji čeznu za Životom. Oh, ima li većeg djela od ovoga, ima li veće sreće: dati se, posve se istrošiti za Njega i duše!? I trošeći se, žrtvujući se -doživjeti novi život, vječnu mladost. Žudeći da Mu dadeš uvijek više, da uvijek ideš naprijed … Bože moj, kolika li je u tom sreća!“
Neka nas i ova srpanjska devetnica potakne da budemo Gospodinovi poslenici u molitvi i radu za Kraljevstvo Božje kakav je bio i sluga Božji Ante Gabrić.
Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.
PRVI DAN
ŠIROM SVIJETA
Zadnje pismo u »Palmama« bilo je »Kroz domovinu«, a sada evo »Širom svijeta«. Nadam se da slijedeće neće biti »Put mjeseca«. … Deder se, Ante moj, iza toliko lutanja, opet smiri u svome Morapaju!
Evo me, hvala Bogu, natrag u mojoj dragoj Bengaliji. Kako da vam opišem svoju radost, kad sam dolje iza palma, uz mali kanal, opet ugledao Morapai, kad sam vidio opet nasmijana lica mojih malih »lopova« i čuo njihov gromki »Đoe Đišu! Hvaljen Isus!« Sreća 30 godina kao da se obnovila, srce se pomladilo.
Izručio sam im vaše pozdrave, vaš blagoslov. Kako su bili sretni kad su čuli o vašoj ljubavi, velikodušnosti i pomoći.
Ne znam s koje bih strane počeo, koga bih više pohvalio, o čemu bih govorio. Oni sretni dani provedeni u rodnome mi Metkoviću kod mojih milih i dragih. Pohodi župa, sjemeništa, novicijata, škola… Sve je to još kao san.
Rastanak u Metkoviću: Od groba dragih mi pokojnih roditelja, gore na groblju svetog Ivana, zagrljaji i poljupci s braćom i sestrama i tu i na Aerodromu u Splitu, i s braćom svećenicima i svim ostalim prijateljima. Za mnoge od nas možda i zadnji zagrljaj. Žrtva! No kako slatka žrtva: za Isusa, za duše.
Onda preko Španjolske: Sretni časovi provedeni s dragom obitelju gospodina Petra i gospođe Marije Dicca, te ostalih prijatelja naše misije. Koja ljubav, koje mladenačko raspoloženje, iako je on prekoračio osamdesetu! Njemu kao da godine vraćaju mladost…
U New Yorku me dočekala ona duša od čovjeka – iako Slavonac! otac Nikolić. Ja njemu uvijek velim da je tako dobar te svi misle da je Dalmatinac!
On je krasno uredio program puta po Americi. Svugdje lijep doček, svugdje veliko zanimanje među našim narodom za misije. A da o našim dragim svećenicima i časnim sestrama i ne govorim. To su duše po Božjem Srcu, pune revnosti. Pazili su na mene kao na svog rođenog brata. Svima od srca hvala! Neću ni kušati spominjati pojedince ni u Americi, ni u Kanadi, New Zealandu i u Australiji. U ovom kratkom listiću ne bi ni imena stala. Daj, Bože, zdravlja, pa ću ja to sve skititi u jednoj knjižici – te sretne i drage uspomene.
Za zdravlje mnogi me pitaju. Neretvanska se žaba skoro »utopila« u velikom Chicaškom jezeru. Valjalo je i u bolnicu. No, sada opet pliva Ante po barama Gangesove delte. I sada još bolje pliva. Lakši je: izvadili su mu bubrežne kamenčiće …
Posla još kad bi dvojica ili trojica došla, bilo bi dosta za svakoga. Dođite! Uz župne poslove, briga za škole po selima i za prehranu djece. Lani ih je bilo 15.000, ove godine 20.500 u 140 škola.
Budite i nadalje uza me svojim molitvama, svojom ljubavlju i pomoći! Zajednički ćemo naprijed u ovom svetom poslu.
Sve vas puno, puno pozdravlja i voli Vaš
- Ante Gabrić, Morapai, 1970.
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 54.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DRUGI DAN
KRSTIO SAM STAROG PANCUA
Na poziv dobrih prijatelja naše misije bio sam mjesec dana u Australiji i Novoj Zelandiji. U ovo doba tamo je zima, pa malo da se nisam smrznuo … No zato me ogrijala njihova upravo izvanredna dobrota, ljubav i velikodušnost. Dragi Isus bio im velika plaća! Taj blagoslov šaljem i vama za sve ono što ste učinili za nas. Dnevno sam uz vas u molitvama i žrtvama.
Na povratku kući odmah sam pošao pohoditi naša udaljena sela. Iz australske zime došao sam u sparinu tropskih kiša u Gangesovoj delti. Posvuda je blato i voda, pa je uistinu bilo teško na tom putu. Više puta sam se jedva držao na nogama. No bilo je i mnogo, veoma mnogo sreće i radosti.
U Tuškhaliju sam imao preko 20 krštenja. Katehist Korno, koji je za Isusa toliko pretrpio od svojih rođaka, blistao je od sreće. Stari Panču nije mogao doći u kapelicu. Živi u kolibi uz rijeku Ganges, dolje kod velikog kanala. Na umoru je, pa smo otišli do njegove kolibe da ga providimo za put u vječnost.
Bože moj, kolikog li siromaštva! No ujedno i kolikog li rajskog mira! Onaj Pančuov smiješak, one njegove sklopljene ruke na čelu da pozdravi svećenika! On se bliži već devedesetoj godini. Mnoge su monsunske kiše i oluje urezale brazde na njegovu mukotrpnom licu. Oči su mu mnogo puta gledale u smrt usred tih velikih sunderbanskih džungla. U školu nije nikada išao, molitve nije mogao naučiti napamet, no on ljubi Isusa i želi k Njemu. Uhvatio me za ruku. Pita – kao malo u strahu – hoće li morati još čekati… Ne, ne treba više čekati! A nisam htio ni da Isus čeka na tu divnu dušu. I voda svetog krštenja pomiješala se sa suzom radosnicom Pančua — Ante. Starac je zaželio da dobije na krstu ime moga svetog zaštitnika, da me se u nebu radije sjeća. Ganula me ta njegova ljubav. Još jedan zagovornik više u nebu! I okrijepljen svetim sakramentima Panču-Ante preselio se iz svoje male kolibe u nebeske dvore.
Bio je to prvi kršćanski sprovod u tom novom selu, a bio je uz pjesmu i molitvu. Molili smo slavna otajstva krunice. Svi su promatrali taj sprovod s poštovanjem i divljenjem. U Pančuovoj smrti vidjeli su vjeru u uskrsnuće, nadu u novi, bolji život.
Mislim da sam već prije jednom spomenuo kako namjeravam otvoriti još jednu misijsku postaju, još dalje prema sunderbanskim džunglama. Zemljište je već nabavljeno, pa ćemo uskoro početi radove. Trebat će nam puno molitava i žrtava. I znam da ću ih dobiti. Radi se o Isusu i o neumrlim dušama. One čekaju na tebe i na mene, da im, kao i Pančuu, uzmognemo dati Isusa, i s Isusom vječni život. Zar možemo što veće od toga u životu učiniti?!
Vaš o. Ante, Maria Polli, 22. srpnja/1976.
(Glasnik Srca Isusova i Marijina, listopad 1976.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
TREĆI DAN
S BRAĆOM LJUDIMA
Počele su već velike vrućine. S opustjelih rižišta i isušenih korita rijeka i kanala podiže se gorući titraj, kao tajanstvena težnja bengalske duše za Bogom, za istinom. Potiho sam šaptao: »Dođi Kraljevstvo Tvoje…«
Oko podne sam stigao u Nišikantovu kuću. Gotovo svi su bolesni. Selom haraju kolera i ospice. Katehista nije mogao doći, pa su za vrijeme mise oni sami molili. To su novi katolici, pa su molitve bile onako »po domaću«. No Isus se sigurno nije ljutio. On je gledao na njihova srca.
Krunicu smo imali navečer kod Opindra. On je bio kršten prošlog mjeseca. Mnogo je toga morao prepatiti od svojih rođaka. No junak je. Njegov primjer priveo je već nekoliko drugih mladića, koji žele stupiti u Crkvu. Njegova mala sestrica Šamoli dobila je lijepu medalju, pa je za vrijeme krunice svakome pokazuje. Kod svake desetice mijenja mjesto iz krila u krilo, kao kakva mala kokica. Na rastanku mi je dala dva velika »beguna« povrće, da imam što za večeru…
Na povratku u kapelicu svrnuo sam k dućandžiji Nilkahtu. »Golem« je to dućan: tri do četiri čovjeka mogu se nekako ugurati pod slamnati krov. Prozora nema ni jednoga. I svjetlo i zrak dolaze kroz vrata. Cijeli dućan je vrijedan oko pet dolara. Pa eto, kupuj što te volja! Polica i sličnih stvari nema. Sve je prostro na jednoj poderanoj vreći: i rižu i »dal« (to je nešto kao zob), papriku, sol, dvije ili tri vrste ulja u malim kantama. Gotovo sam zaboravio: na jednom papiru bilo je nekoliko zarđalih igala i nešto konca, te nekoliko malih sapuna. Nilkanto je čučao u jednom kutu. On zna čitati, no najprije mora nataknuti naočale na nos. Da li mu naočale trebaju ili ne, to i ne znam, no ne bi izgledalo lijepo, kad bi on čitao bez naočala … Dao sam mu nekoliko knjiga, jer se i on pripravlja na krštenje.
Seoski katehista je teško bolestan. Uz katehističku službu ujedno obavlja i doktorski posao. On je glasovit »doktor«. Cak zna davati i injekcije. Veoma je požrtvovan, pa je, premda je sam slab, ipak bolesnicima dijelio lijekove. Poduprt na malog Nikolu, pregledao ih je, dao im nekakve smjese iz svoga maloga ormara, pa se onda uputio do kapelice. Voli on tu svoju kapelicu. Kako je samo čisti i kiti!
Poslije podizanja nije više mogao izdržati. Luka ga je pridržavao na rogožini. Mi smo svi za njega prikazali svetu misu. A i seljani su, i to ne samo katolici, nego i hindu i muslimani, skupili nešto milostinje po kućama, da si on kupi potrebne injekcije.
Drago mi je bilo vidjeti tu međusobnu ljubav seljana. I mala su dječica došla, da se mole za katehistu. S njima je došao i stari Okhoe. Mala Sundori je predvodila molitve, no na žalost ona mmm- alllo mmmuccca. Njezin bratić Bumbul počeo se smijati. No ne za dugo. Sundori ga povuče za uho, pogleda ga tako ozbiljno, da je Bumbul od straha počeo plakati. Nakon sunca došla je kiša!
Nastavlja se…
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ČETVRTI DAN
S BRAĆOM LJUDIMA
Blagdan je svetog Josipa. Pohodio sam moga starog slijepog Josipa Rama. Želio je svetu pričest. Rukama traži moje noge, pa po bengalskom običaju uzme »prašinu sa svećeničkih nogu«. Isusu se onako od srca molio. Spomenuo je sve i svakoga u selu. Nije zaboravio ni onih koji su mu u životu učinili zlo. Njegov sin Metor pripravio je nešto pržene riže, a ja sam imao jedan komad kruha, pa smo obavili zajednički doručak. Kruh je bio slastan, pa se Ram u znak zahvalnosti tako krasno nasmijao. Osmijeh slijepog Rama bio mi je divan dar, vrjedniji od tisuće dolara …
Mala je ribarska lađa išla put Bošontija, pa sam sjeo s Nogenorn, Onontom i Norenom na mokre ribarske mreže. To je kratak put, tek koji sat do naše postaje, najprije rijekom, onda našim malim Bošontskim kanalom.
Nije lagan ribarski život. Dan i noć na ovim slabim lađicama. Tu i spavaju, i kuhaju, i rade, i odmaraju se na tim plivajućim kućicama. Ugodno je, kad je vrijeme mirno, no strašno je, kad se tropske oluje sruče nad ove goleme rijeke; kad se u tren oka nebo naoblači i munje stanu sijevati; kad se u zimskim mjesecima smrzavaju u ovim otvorenim lađicama …
»Teško je, no treba raditi, treba se truditi. U radu je sreća i utjeha!« mirno reče najstariji, Nogen. I kao da nekamo daleko, daleko gleda, dolje niz rijeku put velikih Sunderbanskih džungla. One su drugima tajanstvene, no njemu su one i kuća i rod. Svako stablo kao da mu pjeva novu pjesmu, svako grmlje kao da ga poziva, onaj zadah džungle kao da ga opija. On je tamo proveo djetinjstvo i mladost, tamo mu je kosa počela sjediti. Stan njegovu srcu je dolje daleko iza onih velikih rijeka.
Nisam govorio. Kao da sam se bojao poremetiti ovaj sveti mir. Ganges je tek potiho mrmorio, a ja kao da sam uz tu vječnu pjesmu čuo kucaje srdaca Nogena, Ononta i Norena.
Hvalite Gospodina svi narodi, hvalite ga svi puci… Uzdignuše, Gospodine, rijeke svoj mrmor, podigoše pjesmu svojih valova…
Iskrcao sam se na ušću velike rijeke. Oni će dolje put džungla, a ja ću preko male rijeke u Bošonti. Urođenička je lađica čekala u grmlju. Jedan mali lađar sjedio je sam samcat. Godinama je mlad, no kako mudro i ozbiljno govori o olujama, o valovima, o pogibeljima na rijeci. U ovih nekoliko godina života već je mnogo toga doživio. Žarko sunce i tropske oluje kao da su u njegovo mladenačko lice urezale brazde ozbiljnosti i muževnosti. Uza se ima jednu malu knjigu, pa kad u podnevnim sparnim satima nitko ne prelazi preko rijeke, u sjeni male lađe on sjedi i čita i uči. I još bi htio kupiti nekoliko knjiga i dalje učiti.
»No kako ću kupiti knjige, kad s ovih nekoliko centa, što dnevno zaradim, jedva si mogu i hranu kupiti! Zar ja neću ništa u životu moći učiniti?« sažalno me upita taj mladi lađar na Gangesu.
Dao sam mu dar za još jednu knjigu, pa sam mislio na tolike druge male lađare, koji bi htjeli lađicu svoga života dovesti sretno u luku sreće i radosti.
Sumrak se već spuštao na geon grmlje, kad sam se iskrcao na drugu stranu rijeke. O jedan korijen dobro sam natukao nogu. Blato je i grmlje, pa ne vidiš dobro. Sretno sam stigao kući. U tami kao da sam iz daljine vidio vaše sklopljene ruke. Uz mrmor Gangesovih valova kao da sam čuo šapat vaših molitava.
Hvala vam, hvala od svega srca!
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, Split 1969
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
PETI DAN
STOPAMA TIGROVA
Tamna je noć. Sjedim uz Nafargansku rijeku. S druge strane su velike džungle. Imamo tamo nekoliko obitelji. Moj dobri lađar »Kala« naskoro je stigao. »Kala« znači »gluh«. I jest gluh. I kad bi kraj njega top opalio, on se ne bi ni maknuo.
Nakon dugog vremena danas smo se sastali. Najprije sam morao saslušati vijesti o njegovoj obitelji, o njegovim malim »pilićima«. Mala Sundori (Ljepotica) da je već porasla, da već ide u školu i da je dvije stranice prve knjige naučila čitati. I jednu je pjesmicu naučila napamet.
A i malog će Rođonija poslati u školu, no valja najprije skupiti nešto novaca, da mu kupi hlačice. Slaba je zarada od prevoženja ljudi preko rijeke, pa nema dosta ni za hranu. »No Bog svojih ne ostavlja«, bio je njegov priprosti zaključak, pun vjere i odanosti u Božju providnost. Na rastanku sam mu utisnuo u ruku mali dar, da nabavi hlačice za Rođonija, ali nisam zaboravio ni na malu Šundori.
»Milosrdni vas blagoslovio!« s iskrenom me zahvalnošću blagoslovi lađar Kala. Još je na mojim rukama gorio majčinski blagoslov starice Kamini, kad li sam još jedan primio: blagoslov oca moga malog Rođonija. Kako su nam ovi blagoslovi potrebni u svećeničkom životu! Koliko nam daju snage!
Osvježen ovim blagoslovom, prebacio sam bicikl preko leđa, te se kroz duboko blato uputim gore prema nasipu. Tek kojih stotinu metara, no blato je do ispod koljena, pa u sparnoj noći s čela curi znoj. A noga peče kao vatra. Prije nekoliko dana malo sam nastradao. U ovo kišno doba hodam neprestano bos. Prelazeći jedan kanal, u vodi me ili nešto ugrizlo, ili sam nagazio na kakvu razbijenu bocu, pa se otvorila poveća rana. Sestra Antonija ju je dobro očistila, najođirala i zavila, no svega toga je nestalo na tom dugom putu, pa, »lipi« moji Ante, stišći zube, kad u otvorenu ranu uđe koji korijen ili razbijena školjka …
Bila je duboka noć, kad sam došepao pred Šonatovu kolibu. Noćas ću ostati kod njih. Mala Haši (Patkica) prva me opazila.
»Rosari dite dobe! — Dajte mi krunicu, oče, jer sam naučila molitve!«
»Koje molitve?« — »Zdravo Marijo«. No skraćenu… »Zdravo Marijo, moli za mene sada i kad umrem… Amen.« Iako je bilo kasno, izmolili smo krunicu. Haši je klekla uza me, prihvatila s jedine strane moju krunicu, i kod svake Zdravo Marije preskače po tri zrnca. A od vremena do vremena povukla je za rep malu mačku Pusy. Pa se ti onda sabrano moli…
Bio sam umoran, no ove noći neće biti mnogo spavanja. Na milijune komaraca. Čini se da su utekli pred velikom olujom, koja se približavala sa zapada. Grom za gromom drmao je pospanim seocem. Sjedim uz mali prozor kolibice i molim. Najednom se sva kolibica potrese, kao da je grom udario u obližnje »tetul« stablo. »Isuse, spasi one koji su u pogibelji!« šaptala je Hašina majka.
Nastavlja se…
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ŠESTI DAN
STOPAMA TIGROVA
Ranim jutrom bila je misa, onda krštenje, blagoslov polja. Poslije toga naprijed uz rijeku u slijedeće selo. Stari Ghretto me pozvao na čaj. Boja je izgledala kao čaj, no što je to bilo, ne mogu reći. Ali glavno je da sam uz čaj dobio onaj krasni osmijeh moga staroga Ghretta. Posijedio je on i pobijelio kao snježni vrhunci Himalaje, no on se još ne da. Išao je preda mnom na nasipu, no nisam ga mogao stići. On ne hoda, nego poskakuje kao sunderbanski jelen …
S druge strane rijeke velike su džungle. Na tisuće ptica prelijeće rijeku. S hranom u kljunu kao padobrani ravno se s visine spuštaju nad svoja gnijezda. Upravo nevjerojatno: koja »ulica«, koji »ugao«, koji »broj« — svaka točno pogodi. To je pravi ptičji sajam. Ova »radio-postaja« čuje se nekoliko milja. Pred Šurenovom kolibicom uhvatio me pljusak. Pa kad smo već došli, valja nešto i »prigristi«. Dobra Šurenova žena Mira ni da čuje da bismo mi dalje po ovakvom nevremenu. Riža je bila već pripravljena, ispržila je nešto rakova, a od susjede je donijela jedno jaje. Imaju oni dvije kravice, pa je bila pripravljena i čašica mlijeka. Njezina mala Doroteja dolazila je od vremena do vremena iz male kuhinje da nam rekne što se sve pripravlja. Majci je rekla da će ona u školu u Bošonti, ali ne ove godine, jer treba čuvati malu sekicu, kad je majka u polju.
Popodnevna misa bila je u Purbo Para. Kapelica dupkom puna. Krasno su pjevali. Sumrak se već hvatao, kad se sve svršilo. A meni će trebati po ovom blatu tri sata do Bošontija. Najprije uz staru rijeku. Ovamo i tigrovi još zabasaju. Kao ono zadnji put, kad sam s mojim dragim katehistom Šošijem išao providjeti staricu Hazra. Sirota Soši se tresao, kad smo na nasipu naišli na velike tragove tigrovih šapa. U mokrom blatu izgledale su još i veće. Nekoliko ljudi čučalo je na jednom stablu, jer da je tigar baš malo prije prošao tim putom. No ja sam imao Presveto na grudima, pa se nisam ničega bojao. Ali stari Šoši najednom je od straha sjeo. »Bagh! -Tigar!« poviče iz svega grla, kad li iz jednog grma izleti poplašeni čagalj i podvivši rep, izgubi se kao vila dolje uz nasip…
Nekoć bilo, sad se spominjalo. Drage uspomene mojih prvih svećeničkih dana.
Na šorbonandopurskom nasipu, s ove strane velikih Sunderbanskih džungla bilo je malo drugačije. Morao sam proći jedan kanal. Tamo je bio nekakav klimavi most, tek dva bambusa prebačena preko kanala. Ante, da ne bi otkuda došao tigar, pa požurim preko kliskih i klimavih i grbavih bambusa na drugu stranu.
Pa kad govorim o tigrovima, moram spomenuti moga velikog prijatelja Goneša. Spomeni mu lov, spomeni mu džungle, i Goneš bi na sve drugo zaboravio, ni košulju ne bi obukao.
Popodne se pronijela vijest da je jedan veliki tigar prešao iz Ranigorske džungle prema Bolatopu. Hajka će biti predvečer. Išla je cijela mala vojska. I, dakako, kapetan Goneš… S puškom na ramenu. U početku ih predvodi, no kad su se približili Bolatopu, junak Goneš svrstava sve u red, i polako se povlači, da kao pravi general otraga zapovijeda. Posvuda se čuje vika i galama. Valja tigra preplašiti, istjerati dolje prema kultolskom kanalu. Goneš će tamo čekati. Mnogo je puta išao u lov, no ni čaglja nije mogao pogoditi. Nego, danas je njegov dan, zakitit će se ne repom, nego brcima tigra.
Nakon nekog vremena začu se režanje tigra. Ljudi su stali još više udarati u stare kante i bubnjeve. A jadnom se Gonešu samo koža ježi od straha. Kud će tigar nego baš prema mjestu, gdje se on sakrio u grmlje. Blizu nema nijednog visokog stabla.
Već je nekoliko hitaca odjeknulo sa sjeverne strane. Gonešu ruke dršću. Vika hajkača postaje sve jača, hici sve češći i sve kao da će na Goneša… Nema druge, valja obraz osvjetlati: pušku u ruke, nanišani, i baš onda – bum, bum… dva hica pogodiše grm uz Goneša. Pade Goneš, pade puška i bum puče u isti grm. I vjerovali ili ne, tigar je ubijen. No do dana današnjega nitko ne zna tko je tigra ubio. Ja sam, dakako, čestitao Gonešu. Onakvog sretnog osmijeha nisam u životu vidio …
Vaš o. Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
»Tamo gdje palme cvatu«, Split 1969.
SEDMI DAN
POUČAVAJ, HRABRI, TJEŠI!
Sjeverno od Boltolija opet je trebalo preko rijeke. Tu nema mostova, pa čekaj na tzv. »kheje-nouka«, urođeničku lađicu, da te preveze na drugu stranu. Više puta valja duge sate sjediti i čekati, te brojiti na nebu zvijezde, ako je noć … Tu se nikome ne žuri. Što možeš ostaviti za sutra, prospavaj na tom i ostavi!
Danas ćemo u lijepom društvu preko rijeke: danas je sajam, pa i krave, i koze, i ostali rod iz Noine lađe ima pravo na lađicu. Voda curi kao kroz rešeto. Jedan pomoćnik lađara tanjurom baca vodu van: i u rijeku, a i po nama. No, ,na to se nitko ne obazire. Vruće je … a i osim toga već smo svi blatni, jer je trebalo do lađice doći kroz duboko blato. Sjedni na rub lađice, pa si operi noge, no pazi da nogu ne staviš na prednji dio lađice, jer je to kao posvećeno mjesto ovdašnjim ljudima. Hindu štuju jedno božanstvo, Ganga Ganges, pa kad god lađa ide na put, oni uzmu malo vode i poliju taj prednji dio lađe, kao prikazanje i molitvu Gangesu.
Baš kad sam izvlačio noge, jedna se zmija podvuče pod lađu. Rijetka stvar, jer je tu voda slana, pa zmija obično nema u ovim vodama. Krokodila je više. No i oni se povlače prema velikim džunglama. Ali baš je danas poslije podne jedan došao u ovu rijeku, pa nas je lađar sve na to upozorio. Ja sam mislio: »Uz tolike krave i jarce neće krokodil baš na mršavog Metkovca…« Više od krokodila bojao sam se te šuplje i rešetkaste Noine arke…
Prošlo je pola sata, dok su na lađu natovarili sve krave. Jedna me je krava svojim kitnjastim repom, punim blata, pogladila po licu. Nazdravlje! pomislim.
Istočno od Garbere sva su polja pod slanom vodom. Kod posljednjih velikih plima nasip je popustio, pa je sve otišlo. Sol je uništila vrtove, povrće, banane… I zadah je strašan. Ribe, žabe i zmije počele su trunuti. Kroz neke predjele morao sam gaziti. Bolje, da vam to i ne opisujem.
Put me nanio uz kolibicu Kochi Midde. Starica mu majka i dvije kćerkice sjede pred porušenim zidom. S jedne strane su pričvrstili mali slamnati krov, pa tu privremeno žive. Pomolili smo se zajedno. Poslije toga kratka pouka i ispit, jer će starija djevojčica primiti prvu svetu pričest. Njihova pouka je velika naša briga. Katehista Duranto svakog ih je dana predvečer poučavao, no više puta je ona išla s bakom daleko da lovi ribu, pa nije uvijek mogla stići na vrijeme.
Na putu sam se susreo sa Sudhirom. Ruka mu je u flasteru. Gotovo je izgubio u džungli život. Desetorica su njih išla u posebnoj lađici, da donesu gorivo iz Sojnakalijske džungle. Već su dosta toga natovarili, pa su mislili predvečer s plimom krenuti kući. Poslije podne odmarali su se na lađici, koja je prednjim dijelom bila na suhu. Najednom nasta silna gungula. Tigar, tigar… Zbilja: tigar se potiho došuljao, zgrabio Sudhira za odijelo i povukao ga dolje s lađice. Svi kao jedan skočiše i kolcima počeše udarati po tigru. Puške nisu imali. Tigar je samo režao i vukao bijednog Sudhira prema džungli. Ljudi, zaboravivši na svaku opasnost, baciše se jedni na Sudhira, dok su drugi kolcima tukli po tigru. Deset prema jednom i tigar napokon režeći i zavijajući uteče prema džungli. No Sudhirova ruka bila je sasvim skršena. Metnuše ga na lađu i odmah otploviše prema selu. Siromah, izgubio je mnogo krvi, no barem je spasio život. Napola sakat ne može raditi, pa sam ga pomagao da može prehraniti svoje četvero djece. Preporučam ga i vašim molitvama.
Nastavlja se…
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
OSMI DAN
POUČAVAJ, HRABRI, TJEŠI!
Nadao sam se da ću u Sorbere stići pred noć, no mrak me uhvatio već kod Đuno Para. Naskoro je bilo tamno kao u rogu. Nekoliko puta sam se skotrljao niz nasip i dobro si očešao mršava rebra. No, mene uvijek sreća u nesreći prati: noć je, pa nitko nije vidio… nitko se nije smijao. A ni meni nije bilo do smijeha.
Ononto i njegovi prijatelji već su se bojali da mi se na putu što dogodilo.
U tom selu nemamo ni jedne katoličke obitelji. Od vremena do vremena pohađa ih naš katehista. U kući »Khora Mastera – Hromog učitelja« imali smo malo seosko vijeće. Otvorili su oni knjižnicu, pa se posebno brinu za one koji nisu imali sreće ići u školu, da ih barem nauče čitati i pisati.
Preko osušenog kanala rijeke Gangesa krenuo sam u selo Kumrokhali. Baš su nosili mrtvaca na spaljivanje. Hindu ne pokapaju mrtvace, nego ih spaljuju, i to uz obale rijeke Gangesa, jer je to sveta rijeka za njih, pa vjeruju da tu onda dobiju oprošten je svojih grijeha. Za života oni se za vrijeme mnogih svetkovina idu prati u Ganges.
»Hori bolo, bolo Hori! Boga slavi, slavi Boga!« odjekivali su tihom noći povici nosača mrtvaca. Zazivajući Boga, moleći njegovo milosrđe, skrenuše oni niz rižišta do korita Gangesa. Ja sam zastao uz put i molio se za pokoj duše otkupljene Spasiteljevom krvlju.
Poslije svete mise pohodio sam u selu bolesnike. Koliko posvuda bijede, no koliko li također pouzdanja u svetu volju Božju! Koja li utjeha za svećenika: blagoslivljati, tješiti, krijepiti.
Još me čekao dalek put. Dobro bi bilo poći na put prije velike vrućine, no želio sam pohoditi sve kolibe, sve bolesnike. Na putu će me krijepiti njihov blagoslov i njihovo trpljenje.
Pješačim već pet sati. Kad se u daljini pokazao Kanu Batur Hat (malo mjesto za sajam), ja zbilja nisam mogao više naprijed. Sjeo sam pod »bablu«, stablo uz korito stare Deulske rijeke. Južni sparni vjetar kao da je iz peći dolazio. Kroz ogoljele grane »babline« pjeva on stoljetnu pjesmu, pjesmu stare slave, pjesmu i mrmor valova ove nekoć glasovite rijeke, pjesmu poginulih lađara, slavu »zemindara — vlastodržaca«, čije kuće zub vremena polako izjeda dolje među palmama. Sve je otišlo, sve je zamrlo. Ne mrmore više Gangesovi valovi, tek se suha prašina podiže nošena vjetrom dolje prema velikim rižištima. No ovaj isti vjetar zuji kao na nevidljive strune velike gitare kroz grane suhih stabala, opominjući na prolaznost ovoga svijeta. Inače je svuda naokolo vladao mir. Ja sam od umora i iscrpljenosti zaspao pod onim stablom, glavom naslonjen na misnu torbu. Srećom, nijedan fotograf nije prošao tim putem, jer bi inače dobili lijepu sliku lijenog Ante kako spava pod stablom …
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, Split 1969
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DEVETI DAN
MOLITVA ZA GLADNE
„Kruh naš svagdanji daj nam danas!“
Svi kao da su preda mnom, svi ti gladni milijuni čitavog svijeta,
gladni tijelom, gladni duhom.
Oh, kako bih rado svima dao svoj obrok,
kako bih ih rado sve nahranio svojom djelotvornom ljubavlju,
kao što si ti to učinio,
kad si nad gladnim mnoštvom izrekao one vječno žive i utješne riječi:
„Žao mi je naroda!“
i kad si ih nahranio one tisuće da ne sustanu na putu života.
O, Svevišnji, daj mi snage i jakosti da mogu biti
jedan srcem i dušom s ovom svojom gladnom braćom i sestrama.
Ne otkidati sebi od usta samo ono što mi je suvišno,
nego i ono što mi je potrebno.
O daj mi muževnu snagu da s njima i gladujem.
Da osjećam i bol gladi i radost žetve.
I po tvojoj i mojoj žrtvi i ljubavi svijet će biti ljepši i sretniji.
Sve je slađe kad se dijeli kad se daje!
Otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Završna riječ
Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića,
završavamo ovu devetnicu zahvalna srca. Kroz ovih devet dana otac Ante nas je vodio na obale Gangesa, u siromašne kolibe, među djecu, bolesnike, ribare i obitelji koje su živjele u oskudici. Svojim nam je životom pokazao da se svetost ne očituje u velikim riječima, nego u svakodnevnoj ljubavi, u osmijehu, u pruženoj ruci, u komadu kruha podijeljenom s gladnima i u hrabrosti da svakoga čovjeka prihvatimo kao brata i sestru.
Otac Ante nije gledao što čovjek posjeduje, nego je u svakome prepoznavao ljubljeno Božje dijete. Zato je svakoga susretao s poštovanjem, donosio mu Kristovu ljubav i svjedočio da se prava radost rađa u služenju.
Njegova posljednja molitva za gladne sažima cijeli njegov život. Molio je ne samo da gladni prime kruh, nego da i naša srca postanu velikodušna, spremna dijeliti – ne samo od svoga suviška, nego i od onoga što nam je potrebno.
Neka zato ova devetnica ne ostane samo jedna u nizu, nego poticaj da i sami živimo ono što smo ovih dana čitali. Budimo ljudi otvorena srca, spremni tješiti, hrabriti, poučavati i služiti.
Molimo Gospodina da nam po zagovoru sluge Božjega oca Ante Gabrića udijeli srce koje će, poput njegova, gorjeti za Boga i za čovjeka. Neka nas prate njegova jednostavnost, vedrina, ustrajnost i potpuno pouzdanje u Božju providnost.
Ako je jedna misao obilježila njegov život, onda je to ona koju je i sam često ponavljao:
„Sve je slađe kad se dijeli, kad se daje.“
Neka nas Gospodin učini graditeljima mira, nade i ljubavi, a sluga Božji otac Ante Gabrić neka nas svojim zagovorom prati na tom putu.
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. kolovoza
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora